-Piše: Vuk Vuković
Virtualno nema drugost, kao apsolutno takvo, nije ni bijelo ni crno, ni toplo, ni hladno, dobro ni zlo. Ne pripada poretku, jer nema prošlost, a kao budućnost dolazi u najavi na koju ničim nije moguće intervenisati, nalik meteo prognozi. Ekran je sa svih strana (sveprisutna površ, lajsna, navlaka), prostor je minimiziran na tačku fokusa koja je beživotna računica jednog stanja u kojem su iskopčani impulsi. Sve je udešeno bez greške: saobraćaj, seks, umjetnost... – Poput smrti koja se nesmetano događa iz razloga što se u svemu podjednako prožima.
Volimo elastične svjetove koji se sa nevjerovatnom lakoćom samoprolaze, uspostavljaju, teku i, naposletku, zamračuju... Katastrofa je takav program metainteligibilne organizacije da joj svaki promil događaja radi na mehanizmu ujednačavanja i tačnosti; šta ako se ispostavi da univerzum nije haotičan, nego prije odsutna svedenost kakva nas dočekuje u ekranskoj slici. Onostranost je odraz bez autentičnog predstavnika!
Prepustimo se i budimo zavedeni neumoljivom ogoljenošću ukupnog podatka; u plavoj tražimo plavu, u tekstu operativno odstranjivanje svake mogućnosti koja konkuriše stvarnosti. Jer, stvarnost je toliko gusta neo-smjesa da nikad ne prolazimo kroz nju, i otud se jedino i događamo u njoj, toj uskomešanoj utrobi koja se kao meduza pretumbava u sopstvenoj vodi iz koje se izleže i koja je sama dio nje...
Bog kao nesvjesno (ne-iskazivo), od sebe ne projektuje događaj, kao što ga u sebi ne može razložiti. U tom smislu, neutaživa želja za neprestanim kretanjem (najmanje radi kondicije i održavanja vitalnosti), jeste svojevrsni pokušaj da se ostvari sami pokret, ne i pokušaj dospijevanja na cilj. – Univerzum, zaista, ne pretpostavlja smisao! Virtualno predstavlja genij nepripadnosti. Zamislimo na šta je sveden podatak, kao i pustinja, to je zastrašujuća činjenica s kojom se ništa ne da učiniti. Beskraj je, u stvari, stvaran, svijest je ono što kao izviiskra bljesne u sekundarnom samoudesu. Takav je slučaj sa fotografijom: pusta, ipak je nije moguće naseliti!
U realnosti, materijal se odvija ugrubo, u svjetlosti, ljubavi, identitetu, emitovanje ocrtava zamorno kruženje. Zaboravimo na postojanje onog između A i B. Podatak ne prelazi prostor, sam podatak je jedini prostor po kojem se funkcioniše. Tu nauku koja je ubila intuiciju, najavila je estetika koja je razumjela da se u svom predmetu mora prestati sama od sebe. Ono što postoji, ne samo da je neponovljivo, još prije da je neizvodljivo. Bijela je bjelina bez odraza, crna je crnilo bez refleksije. Okončavajući transcedenciju, estetika se zavjetovala na događanje u bezgrešnoj funkciji koja je sama sebi vrijednost... Kruženje u mjestu, stupanje po pokretnoj traci, rastvaranje u cenzurisanom snu – estetika ne potrebuje ništa, i jeste savršeno ništa bez zašto. Bespredmetna nula koja ne daje znaka od sebe.
Tako je virtualno pokušaj sintetičkog produhovljenja! Biti prividno izvan tijela, rezultata, prenosa... Informacija tako nikad ne stiže do nas, a da mi prethodno nismo (uvijek već) proizvod njene determinacije.
Pogledajmo automat, izbacuje gotov proizvod, isto se događa i sa fotografijom. Smrt ne prekida razvoj, već u sebe povraća cjelinu koja se okružila oko sebe... Nema onog izvan koje se već nije nalijepilo na spoljašnje sebe.
Živimo raskinuvši veze sa transcedencijom, kao događaj jedne-iste-bijele-nule, koja je sama sebi granica kao Bog, nesvjesno i ekran.