Piše: PERIVOJE POPOVIĆ
O Marku i njegovim Kučima, utjehe i ohrabrenja radi govorili su i govore mnogi, te zato i ovaj skromni kazivač ima sreću, ili je možda istorijski usud, da potiče upravo iz Kuča, tog brdskog, crnogorskog i mahom srpskog plemena koje je godine 1904, u avgustu i septembru prvo obišao naš znameniti etnolog dr Jovan Erdeljanović na početku svojih istraživačkih putovanja po Crnoj Gori.
Ima tu sreću, ili je, možda, za današnje vrijeme to i fatalno, da je neposredno vaspitavan u porodici koja je živjela posljednje, ali još čvrste trzaje tradicije koju za vječno trajanje čuva Markovo i Erdeljanovićevo djelo.
Ima i hudu sreću da je skromni pjesnički stvaralac i da ona goni da ova djela čita ne samo kao naučna ostvarenja, nego i da pokuša da ih sagleda iz te vizure, iz te često ne baš precizno profilisane i definisane perspektive.
Ima i istinsku sreću i čast da je kao neposredni poslenik izdavaštva bio u prilici da više puta čita, dvije da izuzetno vrijedne godine neposredno živi sa Erdeljanovićevim djelima o Crnoj Gori.
Mudri su ljudi, umnim ljudima seriozno govorili o vrijednostima naučne ukupnosti Erdeljanovićeva djela. U okvirima sopstvene moći, pjesniku je preostalo da pokuša, ne da uvjeri, već da navede na razmišljanje da se o Erdeljanoviću može govoriti savremenim jezikom poezije.
Pjesnik je svjesno i namjerno saopštavajući svoje porijeklo želio da sugeriše mogućnosti poređenja, dimenzije simboličkog tumačenja Erdeljanovića, u relaciji sage i riječi, u prostorima mitosa i logosa, pa u krajnjoj konsekvenci čak i tanatosa sa smislom prepoznavanja čudne sudbinske raspolućenosti homo sapiensa na našim srpskim i uopšte slovenskim prostorima.
Mit kao jedna od centralnih pojavnosti sociologije i kulture 20. vijeka, mit u Jungovoj definiciji arhetipa za poimanje kolektivno nesvjesnog, a sveprisutnog, može pouzdano da korespondira sa savremenim čitanjem Erdeljanovića i Marka Miljanova. Mit i obred prema tumačenju Malinovskog, koji ih vidi kao dvopolne aspekte iskonske kulture, vidni su i imanentni prostorima viših stvaralačkih sfera. Nadograđujući Jungova tumačenja Kambel i Elijade rekonstruišu pojmove „analitičke psihologije” i „univerzalne istorije junaka”, pitamo se šta je, dakle, kompletna ova priča nego analitička psihološka projekcija primijenjena, neposredno aplicirana, tumačenju romana kolektivnog junaka, a to je narod crnogorski, primorski i brdski kako slijedi u povodu o kome neposredno govorimo.
Djelo proisteklo i sazdano na riječi sa posebnim značenjem, komplementarna je i svojevrsna novoproročka i neobiblijska paradigma života na našim prostorima. Tu trajno ostaje da živi i životvorno pulsira neprekinuti gen života i genijalni gen riječi u širokim simboličkim refleksijama.
Ovdje se logičkim slijedom duhovnih smisaonosti otvara mogućnost za komparativno i sinhronijsko i dijahronijsko i analitičko i sintetičko suočavanje datog djela sa Vukovim Srpskim rječnikom kao potvrđenom sveknjiževnom personifikacijom vijeka koji je poodavno za nama, „Seobama” Miloša Crnjanskog i Pavićevim očekivanim personalitetom „Hazarskog rečnika” u vijeku koji užasno sporo prolazi i prijeti da i same nas kao identitet obesmisli.
Duboko zagledani u Međe i Razmeđa, u Riječi koje reče tamo jedan čoek u Kučima, u Vratonožićima, u Piperima, na Carevom Lazu ili u Boki, u Kaže i Poruke, ostajemo u uvjerenju da nam je trag postojan, da još uvijek ima snage i u preostalim talasima hučne planinske rijeke...
(Nastaviće se)