Piše: Elmir Đoković
Prezir siromašnog prema bogatom je plod frustracije egzistencijalnim položajem u kom grca. Najbolnije je to što je nepravedna raspodjela bogatstva dovela siromaha do toga da počinje da se bavi stvarima kojima nikad ne bi da ima bolje uslove života, da ulazi u poslove koje mora da radi, bavi se ilegalnim i nemoralnim stvarima, sitnim kriminalom i sličnim. To je prosta zakonitost ograničenih resursa i njene nejednake distribucije i rijetko ko uspijeva da prevaziđe tu egzistencijalnu granicu i ostane dosledan svojim moralnim opredjeljenjima. Često je kod kuće previše gladnih usta da bi se odustajalo od kompromisa te vrste. Biti siromašan i principijelan skoro je nemoguće.
Dakle, nije puko nagomilavanje kapitala ono što iritira običnog čovjeka već gubljenje osnovnog ljudskog dostojanstva i konstantno očajanje zbog ulaženja u moralne kompromise sa sobom i sa društvom. S druge strane, onaj sa bogatstvom ima pored svega još i moralni monopol zbog svoje obezbijeđene egzistencije i velikog viška sredstava kojima može da se bavi humanim i karitativnim aktivnostima. Bogat sebi novcem kupuje i pravo na velikodušnost, koja je u suštini nematerijalna vrijednost, i mogla bi da bude upravo vrijednost po kojoj siromašan može jedino da mu bude superioran.
To je osnova današnje filantropije, jer danas onaj ko ima novca ima i monopol nad dobrotom.
Bogatstvo i luksuz nešto što može da se kultiviše kao i sve drugo. U diktatorskim režimima u kojima je obezbijeđena potpuna kontrola nad nižim slojevima nosioci vlasti se ne libe da iskažu svoje bogatstvo i raskoš. Ruski novobogataši i oligarsi teže da budu upadljivi u svojoj potrošnji i neograničenom luksuzu dok recimo stare aristokratske familije Evrope, naročito one protestantske, njeguju totalno drugačiju tradiciju upravljanja bogatstvom. Zato i arapski bogataši ne hrle da pomognu izbjeglicama, uslovno rečeno svojim.
Popularna kultura često želi na romantičan način da premosti taj jaz, u svojim klišeima u kojima se gazda zaljubljuje u svoju služavku ili princ ženi siroticu.
U kinematografiji, pozorištu i literaturi često se javljala romantičarska priča o nesrećnom bogatašu i srećnom siromahu i u svemu tome postoji element istine. Zaista ono što je često odvajalo siromaha od bogatog je ljubav. Ne samo ljubav, već porodična sreća i mir, bez obzira na njihove životne uslove. Međutim, liberalni kapitalizam je uspio što sva dosadašnja društva nisu, a to je uništenje familije u kojoj je sve manje ljubavi i sve više otuđenosti i nasilja. Dakle, uništeno je ono što je moglo biti izvor moralne nadvišenosti siromaha nad bogatim.
Ono drugo, po čemu je siromah tradicionalno bio ispred bogatog, bez obzira što nije mnogo, imao je ljudskost.
Dobročinstvo nije uništeno samo po sebi, već je dominantan sistem težnji i potreba da se obračuna sa dobročinstvom kao vrijednošću, totalno ga obezvrjeđujući i time degradirajući svaki pokušaj onih koji nemaju materijalne mogućnosti da budu bolji.
Dobrota i ljubav su uvijek bili nešto po čemu je siromah mogao da bude superiorniji, vjerovantno i jedino, da bi danas to bilo obesmišljeno do groteske i podsmijeha.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.