-Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić

Pangur Ban je stara irska pjesma, nastala negdje sredinom osmog vijeka, o čijem se autoru zna tek da je bio monah... sve ostalo je pojeo nemar biblioteka. Stihovi govore o bijeloj mački, vjernom prijatelju i saputniku skromnog i povučenog crkvenog učenika... koji je pok­ušao da dočara njene sposobnosti u lovu na miševe. Posebno noću.
Kako je pjesma napisana u vrijeme mračnog srednjeg vijeka, vjeruje se da je kroz bijelo krzno životinje i njene duge, osjetljive brke, autor u stvari prikazao borbu čovjeka sa pošastima druš­tva tog doba... kada je bilo ko mogao da strada samo zato što je drugačije treptao. Magija je bila na izmaku snaga, ali crkva je u borbi protiv nje na lomaču slala na hiljade duša. Pod presudom ,,čarobnjak!» ili ,,vješ­tica!» - svi do jednog prokazani običnim trabunjanjem, spletk­ama, ogovaranjima dru­gih ili pak zbog sopstvenog vjerovanja u snagu nauke. Pangur je uskoro postao toliko popularna ,,skica», da su je recitovali i oni koji su odlazili na vješala… čudno, za razliku od ostalih ,,zgrčenih poema» tog vremena, ove verse ne nose ni trun­ku boli, jada i grozote. Nema grijeha ili čemera. Čak su uvjerljivo veselih tonova… razlog više da ona postane ,,prkosna pjesma» kelt­skog naroda.
Ujedno, kroz nju su se sačuvali i poslednji trzaji paganskih vjerovanja irskog duha, kog je već tada pritiskala i pekla engleska žeravica. Kelti, nalik Slovenima su duboko vjerovali u snagu rime - smatrajući da u pravom trenu ispjevana bajalica ima veću moć od munje s neba. Dok su Sloveni lagano uzmicali od svoje gromovite kolijevke, riđobradi Kelti su koliko-toliko uspijevali da očuvaju vjeru u njenu dobru ži­lu. Krv te mudrosti je nanovo (možda i po poslednji put) potekla kroz Pangur Bana.
Ako smo mi utekli od vjere u opsenarenje, i nekadašnje navike da po ranom jutru uzmemo prozirni oblik bića kom ni oš­tre stijene ni­su mogle iscijepati plahte, Ir­ci su s ubjeđenjem pomenuto nasleđe prenijeli i u dvadeset pr­vi vijek. Pangur je imao sposobnost da se preobrati u bijelu avet, koja se mogla provući kroz svaku šu­plji­nu, ma i onaj najmanji procjep u kamenu ili drvetu... samo da se domogne miša (ili grumena zlata). Možda je recitovanje pjesme onima koji su kretali na susret sa smr­ću bio jedini način da uteknu od oš­trice dželata. Način da skli­znu kroz sit­nu neravninu pakosne sjekire. Takođe, neće vam psiholozi i medicinari ot­kriti (možda zato što i ne znaju) da lju­di koji su pod narkozom, oz­biljnim mentalnim rastrojstvom (ili uz­buđenjem), stresom ili pod dejstvom velikih količina alkohola oko sebe povremeno viđaju razigrane prikaze bijelog krzna. Mačke i pacovi samo prolete oko njihovih nogu... Doduše, niko sem ,,opsenara» ne može posvjedočiti o postojanju varljivih aveti. Ir­ci bi vam potvrdili da se radi o volšebnoj moći Pangur Bana – koji se recitovanjem proširio po cijelom svijetu. Vrlo, vrlo moguće... ako pitaš neke zelene oči.
Pi­šu­ći ovaj tek­st, tražio sam pogodno mjesto da smjestim dir­lji­vu razglednicu o djeci koja su na jednoj ovdašnjoj kli­ni­ci (gdje se konstantno vodi borba za život) tražila da iznova i nanovo čuju pjesmu o bijelom stvoru kitnjasta repa... jer su ga, navodno, gledali kako se mazi uz zidove bolničkih hodnika.
Volio bih da mogu potvrditi da ih je bajalica sve spasila... međutim, Pangur Ban nije mogao da im isprede dovoljno košulja od zdravlja.
Sjetna priča o njemu je poslužila tvorcu filma ,,Tajne Kelta» da u animiranoj sagi pru­ži nesvakidašnju melodijsku podlogu drevnoj poemi. Kad je odslušate (na Internetu – gdje je najlak­še doći do zapisa)... ma kog raspoloženja bi­li... neš­to paučinasto lako se obmota oko srca. Ostane da svira danima u komorama unutar koša... a ne traje duže od dva minuta.
Svaki vijek, decenija, godina, pa i dan u nedelji traže osobenjake spremne da odš­krinu vrata kako bi unutra šmugnuo Pangur Ban i zaspao uz naše pognute glave.
Tako i na ovaj dan... ista stvar. Nije to duh koji ispunjava že­lje, ni­ti je tu da spasi od zla u tu­đim djelima, da prepozna zamke ili ot­kloni šiljke... Tu je, tek toliko, da podsjeti da nekad i šetnja po žiletu ima pauzu u raskoraku. Taj iznenadni dar da se pretvoriš u bjeličastu maglu.
Skrojeni jesmo da živimo u magnovenju... čekamo jadni da bučna zvona sa kamenih skalamerija najave početak ,,naših velikih doba».
Ali, nema zvonika od kamena, ni­ti buke izvana... već samo onog što tr­pi i čeka, naćuljen o kakvo stablo bukve ili oraha. Jedno bijelo mače, s počet­ka tamo nekog dalekog vijeka, pokaza toj budali da se makne s mjesta, da zalud ne čeka... I svaki put kada ga sanjam, Pangur Ban mi brcima i šapicama ispjeva:
Bu­di zvonar, kad već bliskog nemaš.
Udri u sebi na sva zvona....
na bu­ku se već odavno spremaš.
Ne nestaj tiho, budalo snena!
Prije nego odeš u pret­ke,
shvati da si još nečija slatk­a tajna,
da si i dalje živ...
Sve je magla, sva ova java.
Bu­di nekom nada.
Idi tamo gdje dru­gi ne može,
Shvati, Ti si potomak!
Nikako trošna brada!
A ja... Pangur Ban,
bi­ću tvoja snaga.
Ajde, pođi sada…
(Autor je knji­žev­nik)