- Autor: Sara Radojković

Naježili ste se na sam naslov? Mislim, ima li ičeg goreg od terora političke korektnosti i svi ovih današnjih idiotarija i ovi klinci sada, koliko su samo osjetljivi? Ne smije čovjek ništa da im kaže. Zar ne? Ili... Ili su ovi današnji klinci i klinke ipak ti koji prokazuju seksualne predatore i biraju da ne budu emotivno lijeni pa se pridrže tu i tamo nekog pravila za slučaj da to drugu osobu može poštedjeti određenog bola. Hmmm?

Nikada mi nije bilo jasno zbog čega je od svih problema baš taj toliko zapaljiv, pa je i meni došlo da pohisterišem malko. Onako iz dubine ovih krvavih jajnika sa kojih se ljušte folikuli i krvare niz jajovodne zidove pa sam dodatno razdražljiva. Na dvogodišnjicu moje apstinencije od alkohola, riješila sam da se retroaktivno potresem zbog toga što sam prvih šest mjeseci morala da objašnjavam ljudima zašto ne želim da pijem.

Je l’ ste probali to nekad? Da se nađete u nekom društvu, ljudi vas pitaju šta pijete a vi kažete čaj ili vodu? Probajte (društvo zbog propisanih mjera ne mora biti pretjerano veliko), pošto najčešće slijede salve nevjerice, zatim nešto malo šala, a onda onaj najgori dio – ubjeđivanje. A je l’ si sigurna da nećeš? Ni pivo? A znaš kakvu rakiju imam? Ma daj, da li si bolesna, šta ti je? Pa rakija ti je za to odlična? Evo imam i pelinkovac. Samo da nazdravimo? Šta će da ti bude od jednog piva? Izvini, da li se poznajemo? Da li si dobro? Da ti sipam ja, pa ti vidi, možda se predomislišâ€Ś

Nakon izvjesnog vremena, umorila sam se od pravdanja pa sam samo direktno govorila – ne pijem alkohol, pijem antidepresive, hoću vodu. Ipak, to nije spriječilo ljude da me još nekih šest mjeseci na moje, mislila sam dovoljno jasno objašnjenje, zgroženo pitaju – još uvijek piješ ljekove? Pošto ih je očigledno mrzjelo da pamte, a još više ih je mrzjelo da se informišu pa shvate da se antidepresiv ne pije kao antibiotik. Znate šta bi mi u tom trenutku izuzetno dobro došlo – malo političke korektnosti.

Da postoji to neko pravilo da, na primjer, kada neko kaže da ne želi alkohol, pošto ne željeti alkohol nije normalna stvar, postojalo bi nešto što će ljude natjerati da kažu – okej, važi, izvoli čašu vode, a u sebi možda i pomisle neću da te tjeram da piješ alkohol, dovoljno sam uviđavna osoba da pretpostavim da si možda liječena alkoholičarka, pa zašto bih te zaboga onda tjerala da piješ na silu.

Uuu, i znate kada još. Kada u novinama vidim naslov sledeće sadržine „Žene i crnci bliži Oskaru”. Pritom, stiže nam sezona Oskara, dakle pripremite se, kreće prebrojavanje krvnih zrnaca uz salve propratnih – „pobijedila je samo zato što je žena… Film je s.anje, ali ga je napravio crnac… Sve je to gej lobi…”

A znate ko će se najviše iščuđavati toj suludoj potrebi da se umjetnička djela srozavaju na tako prizemna mjerila kakva su ravnopravna procentualna zastupljenost svih polova i manjina? Sredovječni bijeli muškarci koji vjerovatno niti jednom u životu nisu suštinski preispitali svoju privilegovanost dok im se gu.ice čvare po direktorsko-upravničkim foteljama iz kojih pričaju svoje lovačke priče nekim jadnim mladim ljudima preko puta sebe misleći da ih ovi slušaju iz interesovanja, a ne zbog toga što ih trenutna finansijska situacija tjera na to.

Ne znam, možda je i ovaj tekst samo obično trabunjanje žene koja krvari. Histerične ćurke podivljalih jajnika. Jasno je, naravno, da ovako nešto mogu da napišem samo sama za sebe, kada bi to izgovorio neki muškarac u pitanju bi bila mizoginija i ne bi me mrzjelo da ga zbog toga prozovem. Kao što moji gej prijatelji sebe mogu da nazivaju pe.erima. Ja ne mogu. U stvari ni ne želim, iz jednog jako prostog razloga, nikada nisam bila u njihovim cipelama, prihvatiću limite svojih spoznajnih kapaciteta i ako me već mrzi da se interesujem za specifičnosti odrastanja u konzervativnoj sredini, neće me mrzjeti da usvojim tih par termina političke korektnosti.

Svjesna sam ja da to nikome neće pretjerano pomoći u životu, ali jezik je čudna zverka, odaje oblike naših samoživosti često i onda kada to ne želimo.

nova.rs

---