- Autor: Vladimir Gligorov

Uzmimo da ste nevini, zašto biste dokazivali da ste nevini ako neko u to sumnja? Na onome ko sumnja je teret dokaza. To bi trebalo da je očigledno.

Neka je vlast kod onoga ko sumnja, svi na koje posumnja bi morali da dokazuju da su nevini. Ako bi sumnja rasla i širila se, sve bi veći broj ljudi morao da dokazuje da je nevin. Ako bi neko izmislio mašinu koja provjerava sumnje, nazovimo je poligraf, i ako bi bilo potrebno vrijeme da mašina provjeri svaku pojedinačnu sumnju, i ako bi sumnjičavi vladar imao povjerenje samo u onu mašinu koju upravo on nadgleda, podanici bi stajali u redu da dokažu da su nevini. Tema vladareve sumnje u najbliže i narod stara je koliko Ksenofontova „Tiranija”.

Koliko god da ovo zvuči literarno, to je u osnovi opravdanje za pretpostavku nevinosti. Po kojoj teret dokaza pada na onoga ko sumnja. A kako se sa nevinima ne može postupati kao da su krivi ili tek sumnjivi, prema svakome čija se eventualna krivica istražuje mora se u toku te istrage postupati kao sa nevinom osobom. Pa se, između ostalog, ne može zahtijevati da dokazuje svoju nevinost.

Uzmimo da je poligraf, da je mašina za utvrđivanje istine ili bar za otkrivanje laži nepogrešiva, da li je njen nalaz dokaz? Nije. Jer nije problem nepogrešivost mašine, već šta se smatra ili može da se smatra dokazom. Zašto nalaz poligrafa nije dokaz? Ne zato što mašina nije nepogrešiva. Mada rizik greške nije beznačajan, čak i ako je mali.

Uzmimo da ste nevini, zašto biste rizikovali da vas mašina uhvati u laži kada ne lažete? Neka je taj rizik mali, on je svejedno veći nego rizik da će se naći nepostojeći dokazi krivice nekoga ko je nevin. Naravno, u tiraniji bi možda rizik mogao biti manji, ako postoji još veći rizik da će vam vladar podmetnuti dokaze, jer će mu se sumnja u nečiju krivicu povećati upravo zato što se odbija provjera na poligrafu.

Tako da nevini ljudi u zemljama sa ličnom vlašću preuzimaju ne mali broj rizika nepotrebno. Nevini ljudi dokazuju svoju nevinost na različite načine. Oduševljenjem vladarom i njegovim uspjesima, recimo. Sa ne malom vjerovatnoćom da će svi ti izlivi privrženosti samo povećati vladarevu sumnju da zaista ima nešto što je sumnjivo. Tako da su sve provjere, na poligrafu ili u javnim izjavama odanosti, nesavršeni načini da se dokaže sopstvena nevinost.

Ali to što poligraf nije savršen nije razlog što se njegovi nalazi ne mogu uzimati kao dokazi. Nalaz poligrafa nije dokaz zato što ništa ne dokazuje, a nije ni priznanje, a ne zato što je možda pogrešan. Čovjek kaže jedno, poligraf cijeni da laže, pa su potrebni dokazi.

Uzmimo da vladar kaže da je „spreman da ide na poligraf“. Šta eventualni nalaz dokazuje? Najprije uvijek postoji niz pitanja kojima će se bilo ko utjerati u laž, koliko god da je nevin u stvari koja je predmet istrage. Vidjeti „Pomračenje u podne” Artura Kestlera. Kao što, takođe, postoji niz pitanja na koja će svako dati istinite odgovore. Ali ni to nije razlog zašto nalaz poligrafa nije dokaz.

Neko ko je osumnjičen ima pravo da ne učestvuje u dokazivanju sopstvene krivice. Štaviše, može i da se brani, ako do toga dođe, lažima. Da bi se ovo poslednje vidjelo, uzmimo odgovor na pitanje suda da li se brani kao neko ko je kriv ili nevin? Optuženi je slobodan da izabere kako će se braniti, dakle može da se brani kao nevina osoba, bez obzira na to što je kriv. Može, drugim riječima, da laže i da za to ne snosi posledice. Bar ne zbog toga što laže, iako sud ne mora da bude sretan što mu osuđeni otežava posao i to može da se odrazi na kaznu. Ali ako osumnjičeni prizna krivicu, to nije dokaz, mada do priznanja može da dođe pod teretom dokaza.

To ne važi za nekoga ko daje izjavu, jer bi laž mogla da bude krivično djelo. Ali ne ako vas istražitelji utjeruju u laž. Kod istraživanja poligrafom ni jedno niti drugo ne važi. Laž po ocjeni poligrafa nije krivično djelo, jer nedostaju dokazi. Štaviše, sama upotreba poligrafa se može vidjeti kao postupak utjerivanja u laž osobe čiji se odgovori cijene kao istiniti ili lažni.

Tako da je korišćenje poligrafa u istragama sa dobrom namjerom, dakle u istragama koje su u javnom interesu, zapravo nekorisno, i vjerovatno štetno. Recimo da se sumnja da je neko planirao atentat na vladara i da poligraf uhvati osumnjičenog u laži, svejedno ostaje da se dokaže postojanje motiva, da se utvrdi namjera, da se nađu dokazi o posjedovanju sredstava i da se utvrdi da je namjeravani atentat bio izvodiv. Moguće je da poligraf utvrdi da ne mali broj sumnjivih lažu kada kažu da ne bi učestvovali u atentatu na vladara, a da svi nisu ni planirali niti bi mogli da atentat izvrše. Pa bi oslanjanje na poligraf pomoglo eventualnom atentatoru, jer bi istraga u najmanju ruku gubila vrijeme na nevine ljude.

To sve proizlazi iz pretpostavke nevinosti, koja je, opet, zaštita od samovolje. Nevinost samovoljnog vladara i bilo koga drugog se ne može dokazati na poligrafu, kao što ne može ni krivica. Ukoliko se vlasti pridržavaju prava, ukoliko je riječ o vladavini prava, nevini ljudi mogu, a i dužni su da sarađuju na različite načine u otklanjanju sumnje ili u usmjeravanju sumnji istražnih vlasti, ali se time ne odriču svojih prava i pogotovo ne prava drugih. Niti time korišćenje prava može da bude sumnjivo, niti ono što nije dokaz može da se uzme kao dokaz.

Mada bi se pozivanjem na pretpostavku nevinosti samo potvrdila sumnja samovoljnog vladara da mu svi rade o glavi. A u zemlji sa samovoljnom vlašću bi mogla da uhvati korijen i javna sumnja da nema nevinih, pa da prevlada pretpostavka krivice. Što je čini se pravac u kome se korak po korak kreću srpske vlasti i javnost.

To je sve jasno svakome ko razumije pretpostavku nevinosti. To ne zahtijeva pravnu diplomu. A kao što vidimo, sve sami pravnici traže da ljudi dokazuju nevinost. U skladu sa pretpostavkom o krivici.

Peščanik.net

---