-Autor: Sara Radojković

Nerijetko imam velikih problema s pojedinim kratkim izrekama koje se uzimaju kao nekakav nepobitan aksiom i postulat po kome funkcioniše sve na ovom svijetu. Prva izreka koja me dovodi do ludila je – vrijeme je novac, a sad se u svojoj iritantnosti u mom umu iskristalisala i druga koja glasi – pobjednici pišu istoriju.

Gugl mi kaže da se porijeklo izreke da je vrijeme novac pripisuje Bendžaminu Frenklinu, jednom od otaca Sjedinjenih Američkih Država. U to vrijeme već je uveliko otpočeo „brak nauke i imperije” kako ovaj vremenski period naziva istoričar Juval Noa Harari, autor popularnih knjiga među kojima je i „Sapijens: Kratka istorija čovječanstva”. Svašta zanimljivo se može pronaći u Hararijevim knjigama, ali svakako ne i odgovori o samoj suštini života niti konkretnim lekcijama kako ga preživjeti, iako će vas podsvijest vjerovatno zbog toga gurnuti ka njima, pa će vam isprva djelovati razočaravajuće. Ali da se ipak vratimo na to čuveno „vrijeme je novac”. To što je rekao Bendžamin Frenklin, neosviješćeno su mislili vladari svih imperijalističkih sila kada su na ekspedicije u neotkrivene zemlje slali naučnike i umjetnike da analiziraju i oslikavaju tek otkrivene predjele, floru i faunu, doduše u pratnji naoružane mornarice. Kako je Harari otprilike rekao, sa jedne strane možemo na to gledati kao da su u pitanju naučne misije koje su čovječanstvo gurale ka napretku, sa druge kao na početak kolonijalnog istrebljenja domorodaca na koje su flote vrlog novog svijeta nailazile. Dakle, u nekakvom takvom kontekstu, baš u trenutku kada se jedna buduća kolonijalna sila odvajala od druge (da ne kažem kada je jedno zlo porađalo drugo), skovana je i ta mudra misao – vrijeme je novac.

Gospode Bože, kako se i kada vrijeme, to jedino što čovjek suštinski ima ali u nikad definisanoj količini, taj pojam koji je vjekovima mučio i muči filozofe i pjesnike, vrijednost nad vrijednostima, svelo na keš? Mislim da vremenom izgleda možemo trgovati i nažalost to i radimo, ali vrijeme nije novac. Vrijeme je vrijeme. Moguće je da se ono prodaje upravo zato što je čovjek, kako Sioran kaže u „Padu u vrijeme”, u taj isti pojam pao u svoj svojoj prepotentnosti da nadvisi Boga, da sad u toj mjeri ne zna šta će sa njim i njegovom neuhvatljivošću pa ga izvozi. Daje ga u bescjenje, jer ne umije samo da postoji.

Drugu izreku – pobjednici pišu istoriju ljudi pripisuju još jednom gojaznom bijelom muškarcu, Vinstonu Čerčilu, mada nije sigurno da je on i njen tvorac. Okej, razumijem, čovjek je u datom trenutku zaista svašta ohrabrujuće morao da kaže ljudima oko sebe, međutim iz trenutne perspektive, zar vam ne djeluje da istoriju, barem danas, piše ko kako stigne? I to da je piše, ne bi li upravo „njegova ili njena” „istina” „pobijedila”? Kao da „istorija” nije zapravo vremenski slijed (najčešće krvavih) događaja koji se nižu paralelno i jedni za drugima a koji, isto parafraziram Hararija, možemo samo da opisujemo i rekonstruišemo, ne i da ih konačno rastumačimo niti iz njih saznamo šta će biti ili kako bi nešto definitivno trebalo da bude. Međutim ne, ovih dana, istorija je izgleda „Australijan open”, i ova istorija ne ispisuje zapravo naše živote, nego se mi u njoj utrkujemo da pobijedimo, pa ćemo je onda već nekako i ispisati kao što se pobjednikovo ime gravira na pehar ili tacnu.

Tako da, eto, divno stvorenje zvano čovjek pokušalo je da ovlada vremenom pa ga je pretvorilo u novac, pokušalo je da ovlada istorijom pa ga je pretvorilo u senzacionalističko krvoproliće i trkanje, pokušalo je da ovlada Zemljom pa je uništava, pokušalo je da ovlada ljubavlju pa imamo Tinder, pokušalo je da ovlada srećom pa smo svi na ljekovima samo da bismo bili normalni, a sad je evo i na dobrom putu da osvoji i Mars.

Što bi rekla ona antologijska Ane Nikolić – Mišo, bojim se.

nova.rs

---