- Piše: Milutin Mićović

Ovo nije ovo što vidimo? A šta je ako nije ovo – ovo što vidimo!? Dakle, naše oči ne vide ovo što vide. Da mijenjamo naše oči, ili ovo što vidimo? Ili, da pridajemo značaja ovome što vidimo, koliko da ne vidimo? Ja kažem mom prijatelju, koji me ovako dobronamjerno provocira: meni je lako, jer se ja nijesam nikad oslanjao na ono što vidim očima. Najčešće sam prolazio pored toga kao da ga nema. Drži me to do danas, pa i danas slabo vidim to što gledam očima.

Prolazimo Nikšićem, i na trgu susrećemo neke grupe ljudi – neki su iz 1919, drugi su iz 1941, neki iz 1389, neki hoće da obnavljaju Nikšić, neki čak i da ga „vaskrsavaju”? Ovi iz 1919. kažu hoće da vrate Crnu Goru u 1919. pa da krenu isponova. Ovi iz 1941. nijesu još iživjeli antifašizam, pa im ga je uvijek malo, pa bi da izmisle fašizam ako ga negdje nema, da imaju vazda posla dok ne padnu mrtvi ili samo umoreni od velikog posla atifašističkoga. Ima nekih u našoj ponosnoj državi kojima je malo antifašizma, bez kojega ne mogu da žive. Ako ga nema, izmisliće ga, samo da bi oni imali posla i podviga, i najmilijega zanimanja. Ma, za takve si fašista samo ako nemaš simpatije prema njihovome antifašizmu. Možeš ti biti najviši čovjekoljubac, i bogoljubac, ali ako ne izraziš simpatije za njihov antifašizam, ti si za njih fašista. Ti možeš biti idejno i stvarno vrlo artikulisan antifašista, ali ako ne podržavaš njihova antifašistička ubjeđenja i njihove razloge tih ubjeđenja, za njih si okoreli, perfidni i podmukli fašista. Za njih su i danas pola naroda u Crnoj Gori fašisti. Sve fašista do fašiste. Dotle je došla ta preosjetljivost na fašiste da ako nekoga vide da se prekrsti – on je fašista. Mjesto zlatnoga hristjanskoga krsta oni vide kukaksti krst, koliko su time zadojeni. Koliko im je stalo da jednom, u ovom evropskom predgrađu, humanistički urede Crnu Goru. Koliko im je stalo da pobijedi pravda, dobro i ljubav, i da se istrijebe neprijatelji. Ma istrijebiće pola naroda dok to ne učine. Toliko je taj puritanski idealizam u njima ukorijenjen.

Do ljetos u Crnoj Gori svuda je bilo fašista. O tome se samo govorilo. Nije važno što su ljudi po karantinima od zlokobne korone, ali pravovjerni antifašisti znaju da u tim karantinima, po kućama, štalama, pa čak i na plažama drijemaju crnogorski fašisti. Ako i nijesu ti ljudi napravili neko fašističko djelo, ali u njima postoje recidivi fašizma. Precizni detektori crnogorskih pravovjeraca to odmah osjete. Oni fašistu prepoznaju ne samo po riječi, po grimasi, osjete ga po dahu. Osjete ga po dahu na pedeset kilometara. Samo takvi, sa tako razvijenim sluhom, mogu da uđu u povlašćeni krug crnogorskih državotvoraca. Koliko imaju u Crnoj Gori neprijatelja (a svi su neprijatelji Crne Gore koji kao oni ne dišu), toliko njihova čula, njihova ukupna mentalna, duševna, pa i neka primordijalna reagibilnost mora da bude izoštrena. Takvi su u avgustu vidjeli svuda neprijatelje Crne Gore i već su bili dali predlog kako da ih se oslobode, da za njih ne bi pravili neki logor ovdje i upadali u nove državne troškove.

Ja i moj prijatelj odlazimo s ovakvog trga. Prošli smo kao kroz maglu, i opet izlazimo na sunce. Vidimo da sve što smo čuli i vidjeli, dok smo prolazili trgom, ništa nije onako kako je. „Magla rabota”, kaže prijatelj. Moramo da prođemo sada deset kilometara, ovom čistinom, brzo, kao pod pasju komandu, da bi sunce i čist vazduh ovo prečistili, što se nakupilo u nama na ovom trgu. Dobro je ako ne budemo morali da naglavačke skačemo u jezero, da bi istjerali ovu kontaminaciju u koju upadosmo.

Ipak, ne, kažem, dovoljno je da šetamo, i podsjećamo se na osnovna filosofska mjesta, kao stari peripatetici.

(Autor je književnik)

---