-Autor: Jovan Marinković

Oduvijek volim film. Od malih nogu. Gledam sve živo, od Bergmana do Borata. Ja sam veliki filmofil. Film je moja radost, moja inspiracija i moj način da naučim nešto više o svijetu u kome živim. Međutim, bilo je filmova koje sam gledao u pogrešnom trenutku. Filmova koji su me kao suviše mladog povrijedili kad sam ih gledao. Recimo, sjećam se filma „Kuća u ulici Rilington 10”, koji sam gledao kao dijete od jedno deset godina. To je film o masovnom ubici Džonu Kristiju iz Londona. Film je toliko sumoran i težak, toliko morbidan i strašan, toliko apsurdan u toj svojoj bezrazložnoj surovosti da sam mjesecima bio izbačen iz kolosjeka. Stalno su mi pred očima bile scene iz tog filma. Dugo nisam mogao da se smirim.

Potom negdje u to vrijeme, na televiziji, a to je negdje sedamdesetih godina, natrčao sam na film „Plavi vojnik”. Nešto što je ličilo na dobar vestern završilo se čuvenom scenom pokolja Čejena od strane američke vojske. Scene tog masakra su toliko eksplicitne da mi je bukvalno od svega na kraju bila muka. Tek mnogo kasnije sam razumio da je taj film bio zapravo antiratna, pa čak i antiamerička propaganda, uperena protiv rata u Vijetnamu i pokazivanje kako je američka vojska duboko u sebi istrebljivačka, da je istrebljivala Indijance isto onako kako je tih godina istrebljivala Vijetnamce. To je u neku ruku bio i na neki način i politički film i vapaj Amerikanaca koji su se duboko protivili ratu u Vijetnamu. Ovaj poslednji film koga sam se sjetio, na neki način me dovodi do jednog domaćeg traumatičnog filma „Okupacija u 26 slika” Lordana Zafranovića. Divan film, ali scena u autobusu je nešto što nije moglo lako da se zaboravi poslije projekcije. Lordan Zafranović je napravio veliki jugoslovenski film u kome je žestoko osudio fašizam i ustaštvo. Hvala mu na tome. On je ne samo veliki režiser već i veliki čovjek.

I, konačno, sjećam se još jednog možda najtraumatičnijeg filma od svih, sa scenom koja je možda nešto najjače što je ikada viđeno – radi se o moćnom remek djelu: „Sofijin izbor”, reditelja Alana Pakule. Začudo, u tom filmu nema nijedne slike ubistva, niti se igdje lije krv. Jednostavno, ta ključna scena po kojoj je film i nazvan, u kome glumi Meril Strip, ima samo nekoliko rečenica i poslije toga, poslije toga ostanete zgromljeni. Od tog izraza lica, od tih jednostavnih riječi, od tog pogleda, od tih riječi koje izgovara Meril Strip u toj sceni, od njenog drhtavog glasa koji je izdaje. To je vrhunsko djelo, grandiozno i delikatno i vječno. Možda najpotresnije umjetničko djelo o stradanju slabih i nemoćnih i o suštom zlu. Dakle, o zlu koje je lišeno apsolutno svakog božjeg smisla. Imao sam priliku da na RTS-u gledam film „Dara iz Jasenovca”, koji je takođe film o suštom i bezrazložnom zlu. Odmah da vam kažem, hvala što je taj film snimljen. Vjerujem da je to dobar film. Vjerujem da neće probuditi mržnju, da neće isprovocirati nikoga ni ovdje ni u Hrvatskoj. Iskreno se nadam i Boga molim da to tako bude. Trebalo je da se snimi takav film. Veliki jermenski reditelj Atom Egojan snimio je nekoliko filmova o genocidu nad Jermenima. Osvijetlio je tu mračnu stranu istorije. To mora da se radi, te stvari ne smiju da se zaborave. I, prije svega, ne žalite što film „Dara iz Jasenovca” nije u nominacijama za nagrade i Oskare. Najbolji filmovi ionako uglavnom ne dobijaju nagrade, a pogotovo ne Oskare, ali važno je da će ljudi u svijetu to vidjeti i to je dobro. ALI JA TO NISAM IMAO SNAGE DA GLEDAM. Ono što želim da kažem je DA JA TO NISAM IMAO SNAGE DA GLEDAM. Ovo je tako tužan tajming za prikazivanje tog filma. Kao kad biste teškom bolesniku pustili da gleda horor film, a on je na rehabilitaciji. A mi smo u ovom jezivom vremenu svi na nekoj rehabilitaciji i oporavku. Osim ako se ne borimo za vazduh u nekoj kovid bolnici.

(Autor je akademski slikar)

direktno.rs

---