- Piše: Slobodan Savović

Ko god nije bio u mojim cipelama, nema pravo da mi sudi. Ko god nije koračao istom stazom, ne razumije što sam napisao. Ovako počinju sve velike priče. Velike priče pričaju usamljeni ljudi. Malo ko se usuđuje da krene njihovim putem, jer ovaj svijet ne počiva na svjetini i mnoštvu nego leži na plećima odabranih. Zbog toga su odabrani usamljeni. A svijet ovaj je ogledalo mnoštva koje traži vlastiti odraz u svojoj vlasti. Svi smo mi bili DPS i svi smo mi Milo. Kao što su i naši preci sahranjivali Boga u sebi i u praznom kovčegu na groblju prepunom svjetine. Negdje na pola puta je istina. Ne sudite nam potomci, jer nijeste u našim cipelama. To što nijesam dao vode Isusu Hristu na njegovom putu do Golgote obilježilo me do kraja vremena da lutam. To što nijesmo pomogli jedni drugima u prostim vremenima obilježilo nas je kao svjetinu kao puk koji traži svoj odraz u zemaljskim vlastima, da lutamo od zle do još goreg. Na nauk novim vlastima neka bude, može li politika da obuzda zlo među ljudima?

Neradništvo, neodgovornost, krađa, laž, nasilje, mito, korupcija, nezainteresovanost za siromašne, bolesne i još mnogo toga, predstavljaju sluzavi trag naših lutanja. Umjesto da vlasti ove karakterne probleme naroda rješavaju reformom karaktera, oni se rješavaju represivnim putem, strahom od zatvora što navodi ljude da licemjerno svoje slabosti sputavaju i izražavaju u malim dozama. No, jednoga trenutka, kada naša lutanja postanu genetski kod sledećih generacija, kada većina postane toliko pokvarena da svaka vlast takođe biva sastavljena od ljudi koji se mogu kupiti i prodati, opšte zlo donosi svoj tragičan danak kroz raspad pravnog sistema jer nema nikog da ga valjano sprovodi. Jednostavno je. Prošao je trideseti avgust, ali smo ostali mi. Mi, isti onakvi kakvi smo i prije bili.

Radoje Domanović kao da je na ovu postizbornu Crnu Goru mislio kada je pisao svoju satiru. O ljudima, običnom svijetu poslije izbora koji vjeruje da će promjena vlasti promijeniti ljude. „... Budale se propametile, a već oni što su bili pametni postali geniji. Preobrazili se ljudi pa ne možeš da ih poznaš. Pred crkvom gomila ljudi, a već crkva puna. Svi kleče i plaču i lupaju čelom o zemlju. To su pokajnici, grešnici koji su griješili prije 29. maja (u našem slučaju 30. avgusta – prije izbora). Divni ljudi, mirni krotki pa ne smiju čovjeka da pogledaju u oči. Samo mole utješitelje da ih ostave na miru da ih savjest grize. Ministri mudri, činovnici vrijedni i spremni... Žito i usjevi uspijevaju divno, i škola i policija sve uređeno, sve divno sve milina. Čisto da se čovjek boji da ovakav divan narod ne izumre...“

Kao što je Domanović primijetio diktator je otišao, ali smo mi kao narod ostali isti. Promijenila se vlast, ali ne i narod. Narod je ostao isti, sa svim onim lutanjima i slabostima koje su bile temelj prethodne vlasti. Jer danas kada se iščuđavamo nad zloupotrebama i nepočinstvima prethodne vlasti, većina nas misli da to nije u redu zbog toga što i mi nijesmo imali tu priliku da pljačkamo, i zloupotrebljavamo vlast. A ne zbog toga što to nije moralno. Otprilike, nije meni što Milo i Duško imaju majbahe, nego je meni da se i ja jednom provozam u njima. Dok god budemo tako mislili (a mislimo), mi smo STRADIJA. Uzmite samo za primjer sledeću pojavu. Naše ministarstvo prosvjete je opsjednuto koleginicama i kolegama koji se nude da budu budući direktori škola ili dužnosnici u ministarstvu. Od kvalifikacija imaju podrške partija na vlasti, kao nekad što su naši preci uzimali potvrde i dva svjedoka za boračke penzije. Da je bilo toliko partizana tada, ne bi rat trajao četiri godine niti bi pored novih opozicionara Milo sastavio i jedan mandat. Dakle, hvala na pitanju dobro smo kao i prije tridesetog avgusta.

„ Ako misliš da je društveno uređenje loše pa hoćeš da ga popravljaš, znaj da za to postoji samo jedan način. Da svi ljudi postanu bolji. U tvojoj vlasti je samo jedno. Da sam postaneš bolji. Jedino to možeš.“ L.N: Tolstoj. Hajde da toga budemo svjesni.

---