-Autor: Melinda Krejn
Džozef Bajden nije mogao da odoli a da na svom prvom nastupu na međunarodnoj sceni, u petak na (virtuelnoj) minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji, ne ponovi svoju spoljnopolitičku mantru, ali je znatno premašio svoja inauguralna obećanja da će popraviti saveze i obnoviti liderstvo.
Izjavljujući da SAD ne gledaju unazad već unaprijed, on je izložio viziju međunarodnog angažmana koja otpornost demokratije stavlja u srž zapadne bezbjednosti. Čineći to, postavio je temelje za nove oblike transatlantske saradnje.
Bajden je i te kako svjestan činjenice da ni na jednoj strani Atlantika građani ne čeznu za obnovom - vjerovatno iluzornog – zapadnog poretka u kojem su SAD vodile, materijalno i moralno, a Evropa slijedila.
Toj nekadašoj ulozi SAD jasna ograničenja su postavile unutrašnjopolitičke podjele, ali i otpor Amerikanca ulozi svoje zemlje kao globalnog policajca.
Svojim predizbornim obećanjima o „spoljnoj politici za srednju klasu“, Bajden je rano stavio do znanja da će njegov pristup spoljnoj politici prevazići stare linije podjele između međunarodne i domaće, ekonomske i bezbjednosne sfere.
Iako je u svom govoru na Minhenskoj konferenciji samo kao usput pomenuo pitanje visine uplate u zajednički budžet NATO-a, jasno je bilo da Bajden od međunarodnih partnera očekuje da podrže SAD, ne samo kada su u pitanju vojni troškovi, nego i u pitanjima koja se tiču zdravlja, klime i trgovine – i to posebno kada je riječ o odnosima s Kinom.
A Evropljani su oprezni i umorni, svjesni da bi u duboko polarizovanim Sjedinjenim Državama situacija mogla ponovo da se promijeni za četiri godine.
U nedavnom govoru u Stejt departmentu, Bajden je uvjerio svijet da su SAD poslije napada na Kapitol 6. januara „spremnije da ujedine svijet u borbi za odbranu demokratije jer su i same bili primorane da se bore za nju“.
Da li će njemačka kancelarka
Angela Merkel i njen francuski kolega
Emanuel Makron prihvatiti ruku koju im pruža Bajden, zavisi posebnood toga u kojoj mjeri Makron svoju težnju za strateškom autonomijom vidi kao kompatibilnu sa transatlantskim multilateralizmom, a i od toga da li evropski partneri zaista žele da pojačaju saradnju ne samo sa SAD, nego, prije svega među sobom.
Činjenica da se Francuska i Njemačka trenutno žestoko natežu oko udjela svojih industrija u razvoju novog borbenog aviona navodi na pomisao da je Zajednička evropska bezbjednosna i odbrambena politika (CSDP) jedva više od mrtvog slova na papiru.
Osim toga, lideri EU žele da izbjegnu da ih SAD uvuče u bipolarne sukobe koje ima sa Kinom i Rusijom po onoj „ili ste s nama ili protiv nas“. U svojim izjavama u petak Bajden je pokušao da odagna ova strahovanja, ističući da se kod dugoročne strateške trke sa Kinom ne radi samo o onom Zapad naspram Istoka: „Ne možemo i ne smijemo da se vratimo u krute blokove hladnog rata. Konkurencija ne smije da isključi saradnju u pitanjima koja pogađaju sve nas.“
Za američko-evropsko angažovanje postoje plodna područja – u širem pristupu bezbjednosti koji otpornost jednog društva stavlja na prvo mjesto. To uključuje usaglašeno djelovanje u vezi sa klimom i zdravljem, kao i saradnju u trgovini – reformu STO i jačanje transatlantskog doprinosa standardima za ključne digitalne tehnologije.
Novi i sve veći prioritet u transatlantskim odnosima je digitalna politika – regulisanje, oporezivanje i konkurencija kao sredstvo za ublažavanje bezbjednosnih prijetnji koje proističu iz koncentracije moći, kao i dezinformacija i drugih „hibridnih“ mjera koje podrivaju demokratiju. Radi se o suočavanju sa destabilizujućim rizicima koje predstavlja Kina u usponu i revanšistička Rusija, bez stavljanja SAD ili Evrope u nezgodnu situaciju.
Transatlantski trio je na virtuelnoj pozornici pomenuo sva četiri područja. Bili su jedinstveni u stavu da „polipandemijski“ svijet predstavlja prijetnju društvima i da mu se treba suprotstaviti onim što je kancelarka Merkel nazivala „konceptom međusobno povezane bezbjednosti“.
Nakon dna tokom vladavine
Donalda Trampa, ovo djeluje makar kao početak obnove transatlantskih odnosa.
dw.com
)){kind=small}
