-Piše: Dragan Mraović

Razumljivo je da čovjek ćuti i trpi kada je mlad. Mora da sačuva radno mjesto da izdržava porodicu, djecu. Ne može mu se to prebacivati kao kukavičluk ili ljigavost. Djeca i porodica su iznad svega. A jedna moćna budala može da mu uništi cijeli život jednom odlukom, jednim potezom pera. I zato je tada ispravno i legitimno staviti u prvi plan očuvanje svoje porodice i po cijenu kompromisa, pa čak i klimoglavstva, ako nema drugog izbora, jer važnije je da djeca pristojno rastu, nego to što se pristaje na ponižavanja. Naravno, ako nema druge mogućnosti, recimo da je neko nezavisan materijalno i fizički, a to je rijetkost. Dakle, svi oni koji su već „u duboku zašli mladost“ to su iskusili, često ili uvijek i sami pristajali, prećutkivali, klimali glavom, i ne mogu da krive nijednog mladog čovjeka za takve stvari.

Ali, kada ćuti prpoša „u duboku zašao mladost“ koji ima stan, penziju, djeca mu rade, ljubavnice ga napustile, jedino ga još žena trpi, prijatelji uglavnom pomrli, ne može niko da ga smijeni sa višeg na nižeg samostalnog referenta, onda je on gomila smeća. Jer, ako i tada ćuti, kada nema šta da izgubi, ni život, jer je već jednom nogom u grobu, onda je on smrad i temelj zla u ljudskom društvu.

A najgori u tom smislu u ova „vunena vremena“ su intelektualci i umjetnici. Izuzetaka ima, zato i dragocjenih, ali malobrojnih. Oni danas uglavnom prihvataju obrazac neoliberalne podvale kojim se brišu socijalna prava tako što se putem „ljudskih prava“ krivotvore i poništavaju prava na rad (zapošljavanje na određeno vrijeme ili prema „projektima“), na zdravstvo (većina usluga se plaća, počev od zubara), na besplatno školovanje, prihvataju neoliberalnu kriminalizaciju politike čiji je koncept da je u izbornoj kampanji jedini cilj da se formira vlast, a da ona ne mora da izvršava ono što je obećala glasačima – što je prevara, da na čelu države bude „kapo dei kapi“, mržnju prema sopstvenom identitetu… Oni glagolje o ljudskim pravima negiraju koncept drugosti, jer se uokviruju u „političku korektnost“ (čitaj: u političku poslušnost) i u demokratiju „koja nije idealna, ali je najbolji sistem od svih“. Time se građani sprečavaju da promisle ili drugačiju demokratiju od neoliberalne ili društveni sistem bolji od demokratije uopšte. Jer, „ljudska prava“ ne znače ništa u praksi. To je sterilni verbalizam da zamaže oči da demokratije nema. Ali, ako se neko založi za socijalna i nacionalna politička prava građana, on će biti etiketiran kao nacionalista, klerofašista, populista, relikt prošlosti, velikosrbin. Za njih je svaka opozicija mišljenja meta napada, jer su većinom uz kler vlasti.

Pošto bi intelektualci trebalo da znaju više od prosječnog građanina, oni su, ako je tako, najgori, jer sve to vide, a svjesno ne ispunjavaju svoju funkciju društvene kritike, s malim izuzecima. Jedan dio intelektualaca je i otvoreno protiv svoga naroda, priklanja se stranim fondovima, klečanju pred agresorima, optuživanju sopstvenog naroda kojim daju legitimitet njegovim neprijateljima, slavljenju kiča, površnosti i egzibicionizma. Kukavičluk, lenjost, konformizam, povodljivost za tuđim, preziranje svoga naroda i istorije, sterilnost, dopuštanje rušenja svoga umjetničkog i intelekualnog dostojanstva, ćutanje na kriminalno ponašanje vlasti prema kulturi i nauci, odlikuju najveći broj intelektualaca, dakle umjetnika, pisaca, slikara, glumaca, akademika, profesora…

U današnja „vunena vremena“ većina intelektualaca i umjetnika je pala na ispitu. I zaboravila da se država ne stvara u kabinetima. Ni u ateljeima.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---