- Autor: Dejan Ilić

Vučićev režim pliva na traumama. Jedna od najvećih je ubistvo Zorana Đinđića 12. marta 2003. Kao da nije dovoljno da se gone kriminalci, da se hapse i da im se sudi. To još mora biti i predstava. A kada je materijal za predstavu slab, pri ruci je uvijek – trauma. Koliko god stadionska, nedavna hapšenja nisu bila dovoljno spektakularna, barem ne iz ugla scenarista i reditelja predstave, pa se ton morao pojačati pozivanjem na „novi“ 12. mart.

Kada su nas već okrenuli u tom smjeru, hajde da vidimo šta su nam stvarno time rekli. Atentatori iz 2003. bili su – recimo to tako – državni službenici. Pojednostavljeno do grubosti, Đinđića je ubila država. On je tu državu sa pobjedničkom koalicijom iz septembra 2000. naslijedio i pokušao je da je promijeni iz korijena. Kako to često čujemo – niko nije jači od države, pa bio i njen premijer. Ta država što ju je Đinđić naslijedio i pokušao da je preobrazi netom je bila izašla iz zločinačkih ratova.

Da kažemo i to pojednostavljeno do grubosti: bila je ogrezla u zločinu. Imali smo, s jedne strane, takvu državu, a, s druge, njenog premijera. Jedno od najupečatljivijih poređenja u vezi sa državama u takozvanoj tranziciji kaže da su one poput broda na otvorenom moru: brod se pokvario i treba ga popraviti s onim što je pri ruci. Hoće se reći, državu treba da mijenjaju upravo oni koji su je, da kažemo tako, pokvarili. To je takozvani problem manjka (moralno) adekvatnih kadrova.

Notorna je istina da Đinđić za svoje odluke nije imao konsenzus, ni politički ni društveni. Pokvarena država naprosto je odbila da se mijenja. Na sukob između reformatora i uslovno rečeno konzervativaca tačka je stavljena 12. marta 2003. Od tada pa do 2012. imamo političko bauljanje. Od 2012. nadalje imamo otvorenu obnovu starog režima, dakle onog režima s kojim je upravo Đinđić bio u otvorenom političkom, a onda i pogubnom fizičkom obračunu.

Kada to znamo, kako radi aktuelna februarska režimska analogija sa 12. martom? Rekli smo, atentat na Đinđića organizovan je i izvršen pod okriljem države. Da li se sada tvrdi da su i uhapšeni „navijači“ državni službenici, kao što su to bili atentatori iz 2003? Naglasimo još jednom, Đinđić je službe naslijedio i nije stigao, a pitanje je i da li je mogao da ih transformiše za nepune tri godine.

Aktuelni režim je u devetoj godini svoje vlasti. Uhapšenu grupu „navijača“ nije naslijedio. Ona se formirala – ako se već insistira na analogijama – pod njegovim okriljem. Ako se Đinđić borio sa lošim nasleđem starog režima, tekući režim ušao je u sukob sa – kako je to Ljubodrag Stojadinović precizno opisao – samim sobom. Slika od 12. marta 2003. je crno-bijela. Podjela na dobro i zlo je nedvosmislena. I zlo je, kako će se pokazati, pobijedilo. Šta imamo na slici iz februara 2021?

Analogija tu već posustaje. Od oktobra 2000. do marta 2003, a onda u tragovima i do 2012, imali smo podjelu na predstavnike novog (poslije 2003. u tragovima) i (sve jačeg) starog režima. Od 2012. imamo samo obnovljeni i sve jači stari režim. Pošto je izvukao pouke iz septembarske i oktobarske lekcije od 2000, u drugom naletu stari režim je počistio opoziciju. Nemamo više dvije strane, barem ne kada govorimo o raspolaganju resursima.

To naprosto znači da smo od 2000. do 2003. imali pravi egzistencijalni sukob, recimo to prikladno dramatično, borbu na život i smrt u pokušaju da se država upristoji. Danas, tako je krupije odlučio da namjesti karte, možemo imati samo dvorske spletke i obračune. Ne sjećam se da je Đinđić ikada izgovorio da nema nikog jačeg od države. On je uglavnom insistirao, sasvim ispravno, da imamo posla sa nedovršenom državom.

Danas, kada se ponavlja fraza da nema nikog jačeg od države, zapravo se kaže da ta nedovršena država treba zauvijek da ostane takva kakva je – dakle, nedovršena. Iz čega se kao zaključak može izvesti sledeći stav, svaka sličnost sa događajima iz 2003. na kojoj u svojim analogijama insistira tekući režim je krajnje slučajna, i upravo zato su te analogije tako rječite. U jednom drugom, više patetičnom registru, moglo bi se to reći i ovako: poslije 2000. Srbija se borila za svoju dušu. Borba se završila porazom (teško mi je da napišem: gubitkom duše). Zato današnji sukobi koje nam servira režim izgledaju namješteno i prazno, a analogije nategnuto i netačno.

Peščanik.net

---