- Piše: Krsto J. Pejović

Da je pamćenje mogućnost usvajanja i zadržavanja određenih mudrosti potvrđuje i sjećanje autora ovih redaka na riječi mitropolita Amfilohija, date ispred Manastira Kom prije nekoliko godina: da je čovjek jedino čovjek ako ima saosjećanje. Dodao je da je narod s vjerom u Boga izbjegao izazove ponora. Ove njegove riječi govore da je mitropolit srcem i dušom bio uz narod i s narodom. Širom zemljinog šara uvijek je bio s Kosovom, sa Crnom Gorom, Mitropolijom crnogorsko-primorskom i srpskom duhovnošću. Uvijek je bio tu da savjetuje, pomaže i tješi. Znajući da je narod Crne Gore pretežno otvorene duše, podsjećao je da je „velikodušnost cvijet pravde”. Njegovo ime je uistinu bilo znamenje, pa ne čudi da je sve što je radio činio ispod sazvežđa. Sâma njegova pojava bila je stub utvrđivanja vjere i istine. Višestruki i plodonosni rad mitropolita Amfilohija bio je na dobrobit Crkve, naroda, države Crne Gore i srpstva. Bio je veliki poznavalac slavjanske duše. Uvijek je bio spreman i naredan da sasluša, kako pojedinca, tako i pleme i nahiju, ne zapostavljajući ni sedmoro kamenitih brda. Svako njegovo podsjećanje na riječi svetorodne loze Petrovića imalo je za cilj da se vratimo svom putu, da shvatimo gdje je istorijsko raskršće. To je bio važan doprinos za slobodu mogućnosti shvatanja stvarnosti, što je uticalo da narod shvati razliku između dobra i zla, razliku između istine i neistine, između stvarnosti i obmane. Njegove riječi su bile poduka kako da obuzdamo neke „vrijednosti” koje nudi „novi svijet”. Narod je vratio Bogu, i to se tako moralo desiti, jer je mitropolit narod podigao do neba. Ovaj svetosavski pastir naučio je da ga zvijezde vode nebesima. To je, pored ostalog, bio i put njegovog duha, koji je gradio hramove, a svaka njegova riječ bila je vodilja duhovnom jedinstvu većinskog dijela pravoslavnog naroda Crne Gore. Sve ovo nije ništa novo, jer je dobronamjernima znano da je mitropolit Amfilohije ovaplotio Mitropoliju crnogorsko-primorsku. I tu nema iznenađenja. Znao je svoju dužnost koja se manifestovala ljubavlju, i on je bio svojim rođenjem namijenjen Božjoj službi. Uvijek je išao naprijed, a biti naprijed značilo je zajednički put s narodom prema Bogu. Čitav pastirski život mitropolita je bezmalo čitav ljudski vijek, koji nosi obilježje svetosavca, s čistim etičkim pozitivizmom. Znao je mitropolit često da citira oca Mitrofana Hilandarca: „Naše je samo ono što drugima dajemo”. Slijedio je, bez odstupanja, riječi Svetog Save da djelo i vjera čine čovjeka božanskim bićem. Mitropolit Amfilohije je ispisao hiljade stranica koje su trag viševjekovnog čitanja, i to uvijek svježe i nove. Jednostavno rečeno, bio je čovjek blagorodne duše i ljubavi, mjera Božjeg prostora. Bio je simbol prinosa Gospodu Bogu. Pripadao je biću brđanskog kova srpskog duhovnika. Odveo je narod Crne Gore sa raskršća, kako ne bi bilo ničije krivice. Sam Bog ga je poslao pravoslavnom narodu Crne Gore. Autor ovog teksta namjerno nije govorio o mitropolitu kao blaženopočivšem, jer se držao riječi vladike Nikolaja Velimirovića: „Mrtvi su živi, oni i dalje sve uspješno rade”. Svi ozbiljni ljudi su razumjeli misiju mitropolita Amfilohija, svetog čovjeka. Završimo riječima apostola: „Dobar rat ratovah, trku završih, vjeru održah, a vijenac pravde daće mi Gospod”.

---