- Piše: Slobodan Savović
(Otvoreno pismo premijeru
Krivokapiću, umjesto samog sebe)
Mudri pisac je napisao: kuće pamte a ljudi zaboravljaju. I kada ljudi zaborave prije negoli odu, ostane uvijek kućni prag ili neki natpis u zidu da pamti. Bili smo ovdje ali nas sada više nema. Jer nema varljivije stvari u čovjekovom životu od istorije. Istorija je pamćenje, a pamćenje je varljiv svjedok. Svaka generacija, svaki naraštaj ima pravo na svoje pamćenje prošlosti. Ali zbog te varljivosti sjećanja, kao kontrapunkt su tu kuće. Naši domovi. Zbog toga nam se i ovo parče planete koje je pripalo Crnoj Gori zove domovina. Domovina u kojoj su živjeli naši očevi, i otuda se domovina još naziva i otadžbina. I ona nam je zajednička, svima nama. I kad se upinjemo da pamtimo kao kad se s mukom sjećamo mladalačkih ljubavi, i kada zaboravljamo onako ovlaš, kako se sada još jedino usuđujemo da volimo. Mi ne znamo da imamo samo jedno mjesto koje zovemo domom. Sve drugo su samo ljudi koji žive u vremenima. I ne postoje dobra ili loša vremena. Sva su vremena iz prošlosti ista. Samo se neki ljudi iz tih vremena prije ili kasnije pokvare. Svi ljudi. Sve je to „Prokleta avlija”. Svi smo mi bili grešni.
Ja sam grešnik. Griješio sam u životu i voljno i nevoljno. Svjestan te činjenice, sve više volim svijeće na grobovima usnulih. Volim i težinu neizgovorene riječi, jer više kaže povijeni plamen svijeće u tišini neizgovorene riječi od svih slapova izgovorenih slova. To i pamćenje. E pa sad, zbog ove moje priče slijedi jedna druga priča.
Ne sjećam se originalnog ruha te priče, ali ona ogoljeno zvuči ovako. Da bi testirao vrline i posvećenost svojih vjernika, sveštenik im je zadavao konačni ispit koji se sastojao od toga da sa izvora donesu punu čašu vode, bez prosipanja. Ponosni vjernici su zadovoljno donosili pune čaše, bez prolivene kapi. Međutim, svi su padali na ispitu. Padali su vjernici na ispitu, jer noseći vodu nijednom nijesu pomislili na Boga! Usredsređeni na zadatak, zaboravili su da su vjernici, zaboravili su ko su, sve se trudeći da ne proliju vodu. Bili su slabi učenici jer nema uspješnog zadatka bez prolivene kapi niti bez vjere, nade i ljubavi. Nema. Tako je mnogo bilo slova, a malo neizgovorenih riječi.
Nemam pravo nikome da sudim. Samo kažem. Najkraći je čovjek u podne jer se vinuo do neba oslobođen težine svoje sjenke. Zaboravi tada čovjek da je veče starije od jutra i da nas naše sjenke uvijek sretnu. Srećom, pa su tu kao kontrapunktovi nama uznesenim do neba naše kuće. Da pamte umjesto nas i za nas.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
