- Piše: Milutin Mićović

Nije dovoljno biti pametan. Ako nijesi još i lud, zaludu si pametan. Pamet ne može ništa važno da učini. Ništa istinito. A ludost je oganj svakom važnom djelu. Ne samo ludost, nego i radost. Radost je jedino važna. Vrijednost djela mjeri se radošću koja je u njega ušla. A radost uvijek ostaje u djelu. Da zagrije i ogrije one koji je nalaze.

Uzalud mozgaš, ako nije kakvo čudo s tobom, rekoh. Mozgao ne mozgao, ne možeš ništa izmozgati. Ništa bez čuda. A kad imaš čudo sa sobom, ili u sebi – sve ide samo. Čudo sve samo radi. A ti se odmaraš u svom rođenom čudu, koje radi u tebi punom parom. Punim, obnavljajućim dahom. Kao da se svijet opet iznova stvara. Stvara, a da šta radi. Davno bi svijet ovedao i rasuo se, da se nekim čudom opet ne stvara i ne obnavlja. Danas kroz tebe, sjutra kroz drugog. Ima dosta čudaka po svijetu. Taman koliko treba. Da bi čudo radilo i obnavljalo ovaj umorni svijet.

Kako bi čovjek nešto saznao o sebi i svijetu, i neumornom Stvoritelju, da nije čuda. Čuda koje dolazi da ti kaže pravu riječ. Koja se upisuje u tebe. Ne samo upisuje, nego radi kroz tebe. Čudo koje se odvija na tvoje rođene oči. I pokazuje ti oči na oči, kako to ide samo od sebe. Kako to samo sebe pokreće. Kroz tebe samog. Koji više nijesi sam. Ničemu se više ne čudiš. Jer vidiš da si sam čudo. Čudo koje se našlo u čudu. I u čudu se raduješ, skoro neizdrživom radošću. Jer se ono najteže rješava na najprostiji način. Ali toliko prost da je nepojmljiv.

Neka drugi kažu da si ludak. Ti ovo ludilo ne bi dao ni za kakvu pamet. I najviša pamet je zamorna. Zamara suštinu. A divno čudo odmara, kao da si već na nebu. Ne da te odmara, nego te rađa. To je to. Gledaš kako se ta suština kroz tebe rađa. I ti kroz Nju. Sunce se raduje tom čudu. I nevidljive duše. Koje su to čudo okusile. Tvoje čudo otkriva tvoje nove prostore. Koje nikad prije nijesi vidio. Niti si ih mogao vidjeti bez čuda. Iako su ti najbliži. Iako si ti sam u njima sakriven. Od sebe samog. Tvoje ti oči tome nijesu mogle pomoći. A za divno čudo to je prosta stvar. To je posao tvoga čuda. Da ti otkrije ono što ti je skriveno. Da otkrije tebe tebi. (Da ti otkrije Luču). Na tvoje rođene oči. Kao tvoj rođeni život. Tvoje rođeno čudo.

Sve se razvija velikom brzinom. Ne velikom, nego pravom. Imaš potpuni pregled, i najdublju koncentraciju. Sve se razvija samo od sebe. Kao da ti se približilo tvoje rođeno sunce. Pa ti otkriva ono što je bilo sakriveno u najdubljoj tami. Što ti je i zadavalo muke nevidovne. A ti sam nijesi mogao ništa da učiniš. Sebi nijesi mogao pomoći. Nije bilo Boga sebi da pomogneš. A sad ima Boga i svega. Topiš se od miline. Ta se radost upisuje u neku knjigu. Ti ne znaš koju. I ne znaš kako. I ne zanima te sad to. Imaš prešnijeg posla. Da si to i ništa drugo. Pa neka se upisuje kako se upisuje. Ti radiš ono što je do tebe. Ti ne radiš ništa, a tvoje čudo radi za tebe ono što ti sam ne možeš. Sam se od sebe odmaraš, i sebe oslobađaš. Dok se Luča sama razgorijeva.

Sve se to razvija po svom. A nikud se s mjesta ne mičeš. Ne treba nikud da se pomičeš. Sve se samo od sebe pokreće. Čitav vijek si tražio da dođeš ovdje. S ovog mjesta stižeš gdje god hoćeš. To je mjesto svemjesto. To je mjesto – namjesto. Za druge je to nemjesto. A za tebe tvoje pravo mjesto. S kojeg ulaziš u svoje carstvo poezije. Na tebe se obrušava veliki prozirni vodopad. Pravo s neba. Ili, ne znaš odkud. Ne zanima te to sad. Napajaju se tvoji atomi vodom živom. Putuješ kao što gledaš. Putuješ brzinom gledanja. Ne brzinom gledanja, nego brzinom svjetlosti. Kao da iščezavaš, na svoje rođene oči. Postajući sve prisutniji.

(Autor je književnik)

---