-Piše: Borivoje Ćetković

U feljtonu „Saradnja crnogorskih separitista sa okupatorom, četnicima i ustašama u II svjetskom ratu”, koji namjeravam da objavim u „Danu”, biće detaljno razmatrana kolaboracija separatističkih vođa. To je i razog da u ovom prilogu posvetim pažnju saradnji Krsta Popovića sa četnicima Blaža Đukanovića, njihov dogovor da uz podršku fašističkog okupatora unište NOP u Crnoj Gori, da, kako su govorili, zatru svaki trag komunistima. Prema crnogorskim istoričarima koji su proučavali NOB i revoluciju u Crnoj Gori, poslije Trinaestojulskog ustanka separatisti okupljeni oko Krsta Popovića dobijaju na značaju – od njih i od vođstva četničkog pokreta fašistički okupator zatražio je pomoć u likvidaciji NOP-a u Crnoj Gori. Popović je imao naročito uticaja u Katunskoj nahiji. O njegovom učešću u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu, njegovom junaštvu i ratnoj sposobnosti ne treba govoriti – viteštvom se isticao među crnogorskim ratnicima. Za vrijeme austrougarske okupacije bio je interniran u Boldogastonu. Šta je sve radio jedan od vođa crnogorskih separatista poslije završetka Prvog svjetskog rata pa sve do njegovog dolaska u Crnu Goru pred II svjetski rat manje-više je poznato. U prvim danima poslije okupacije držao se po strani. Glavni štab NOP odreda za Crnu Goru i Boku 21. novembra 1941. godine naredio je Štabu Lovćenskog NOP odreda da likvidiraju špijune i petokolonaše, pojačaju politički rad na terenu i uspostave kontakt sa vođom federalista Krstom Popovićem radi zajedničke borbe protiv okupatora. Na nesreću, Popović nije prihvatio ponudu, ostao je dosljedan svom separatističkom opredjeljenju i odan kralju Nikoli. Odbio je da slijedi sinove koji su bili u partizanima: Radovan je poginuo u bici na Neretvi, dok je Nikola, član KPJ od 1936. izašao iz rata kao general, i proglašen je za narodnog heroja. U „Glasu Crnogorca” br 8. 1942. godine čitamo da je u Vladinom domu na Cetinju održan zbor na kome je izabrana komanda „nacionalnog fronta”. Za komandanta svih nacionalnih jedinica izabran je Blažo Đukanović, a za komandanta Katunskih trupa Krsto Popović. Ostavljamo po strani fenomenologiju revolucionarnog terora, progone, zvjerska ubistva ne samo špijuna i petokolonaša, već i uglednih i imućnijih ljudi, zaoštravanje klasnog sukoba, stvaranje nove Crne Gore (o tome će biti riječi u feljtonu), treba reći da je to zlo činjenje najvišeg rukovodstva KPJ za Crnu Goru značajno doprinijelo da znatan broj učesnika Trinaestojulskog ustanka priđe separatističko-četničkom „pokretu otpora”.

Na osnivačkoj skupštini ZAVNO Crne Gore i Boke, održanoj 15.11.1943. godine u Kolašinu, u prisustvu 544 delegata osuđeni su organizatori „nacionalnog pokreta” (P. Đurišić, Lašić, Bajo Stanišić i Blažo Đukanović) koji su „u zajednici sa separatističkim izdajicama, pod skutom okupatora, poveli kolo bratoubilačkog rata”.

Brojni delegati osudili su „izdajničko separatističko vođstvo na čelu sa Sekulom Drljevićem, Krstom Popovićem, Novicom Radovićem i drugima...”

Popovića teško optužuje njegov nekadašnji saborac Mihailo Vicković, delegat cetinjskog sreza koji je pristupio NOB-u. „Kada je puknuo kolac, ljudi su u Katunskoj nahiji ostali kod svojih kuća i otišli tamo gdje treba da budu. Tako su oni pravi izdajnici pošli pod skut njemačkog okupatora na čelu sa Krstom Popovićem”, rekao je Vicković. Valjda će Milovi „antifašisti” uvažiti odluke ZAVNO-a (najvišeg organa narodne vlasti) i mišljenje delegata o Krstu Zrnovom Popoviću. A možda i neće! Na spisku Zemaljske komisije koja je proglašavala lica za ratne zločince prvi je kapetan Pavle Đurišić, a pod brojem 9 „major u pensiji Krsto Popović”. Kolaboraciju sa okupatorom, vješto skrivanu ili neskrivenu, istorija ne prašta nikome u svijetu, pa neće moći ni crnogorskim četnicima i separatistima, njihovim vođama. Francuzi ne praštaju Petenu ni Livalu, Norvežani ne traže pomilovanje za Kvislinga. Česi i Moravci isto tako za Hanea, Slovaci za Tisoa. Oproštaja nema niti ga može biti.

---