-Piše: prof. dr Dragan Koprivica
Šta sve sadrži jedna jedina, kobna rečenica koja se izgovara tiho, uz uzdah, a glasi: „Šta da se radi, moralo se...“ Upravo tako, tim riječima ja pred sobom redovno branim svoj status zaslužnog, i to dvostruko zaslužnog umjetnika. Ja sam, kao i mnogi drugi, meni slični, zaslužan za taj status po dva osnova: zaslužni sam umjetnik što sam umjetnički vješto podupirao opstanak sad već bivšeg režima, i što sam za tu malu blamažu primao veliku apanažu.
Dakle: moralo se... Misleći da bivši režim nikad neće pasti, još davno sam blagovremeno počeo da se glaskam lijevo-desno, kao da sam, navodno, protiv vlasti. Ne baš ono do kraja, ali, ako krenem, vlast bi se mogla naći u problemu.
Počeo sam da se ponašam kao neki, daleko bilo, samozvani narodni tribun. Kao onaj, iza kojeg bi narod iznenada mogao stati, i poremetiti sve planove aktuelnog režima da vlada tokom sljedećih hiljadu dvjesta pedeset pet godina. Glaskao sam se da skrenem pažnju na sebe režimlijama da shvate da bi im naprosto bilo najbolje da me nemaju za svog protivnika ni pod razno.
I da bi im najbolje bilo da me imaju za saveznika. Ali ne baš direktnog, javnog. Moja umjetnost se sastojala u tome da samog sebe provodadžišem režimu na sofisticiran način. Da režim dočuje za moju pamet, kako ja to vješto umijem napasti vlast ako hoću, i kad bih htio, a pritom sam tek bacio dvije-tri udice, čisto da se Vlasi dosjete jadu, pa da kažu:
„Pa čekaj, ovog je mnogo bolje imati za svog prijatelja, nego neprijatelja. Dajte, drugovi, ponudimo tome premazanom intelektualcu finu svoticu novca, koju će primati na državnom vaganu svakog mjeseca redovno, i po tom osnovu biti miran kao jagnješce... A pritom da bude sve zakonito, da ga tako smirimo, to jest uobročimo. Daćemo mi njemu, kao i njemu sličnima, status zaslužnog umjetnika, i eto opravdanja: platiš ga da ćuti. I šta: na taj način, zadovoljni mi, zadovoljan i on. A pred vazda sumnjičavom javnošću time peremo ruke i mi, iz vlasti, i on, koji je ovlašćen da svakog mjeseca u banci podigne finu, redovnu svoticu za svoju lojalnost. Divota. I svi vlastodršci siti, i lisice, poput njega, na broju. I građani namagarčeni...“
I tako sam i ja upao u krug zaslužnih umjetnika, ali mi je pritom brzih dana diskretno predat na ruke scenario, kojeg su se morale pridržavati obje strane: i režim, i ja. Ali sve u demokratskom ruhu, tim prije što je narod vazda bilo i biće lako zavesti. I pored toga što je uvijek sumnjičav...
I, u čemu se sastojao moj specijalni zadatak: morao sam opravdati tu svoju apanažu po strogo napisanom, starom scenariju pri kupovini podobnih umova. Kroz medije bih, s vremena na vrijeme, isticao svoj, navodno, kritički stav prema režimu, koji me nikad neće kupiti (iako sam i kupljen i potkupljen), a onda, kad bi nešto zaškripalo oko pozicija vlasti, ja bih diskretno bio pozivan s jednog neidentifikovanog telefonskog broja na dogovor, gdje bi mi bilo vješto saopšteno šta treba da progovorim protiv te mrske i odnarođene opozicije, koja je umislila da se aktuelni režim može i smije rušiti svake godine po deset puta.
Pa bih onda pred kamerama uz uzvišenu grimasu rekao i sljedeće: „Poštovani građani, da je ovaj režim loš, ja bih ga prvi rušio. Ali, ako možda i ima nekih manjkavosti, to je sve bijelo perje prema ovoj mrskoj opoziciji, koja bi dolaskom na vlast napravila haos u ovoj mirnoj zemlji, mirnoj jer njome vlada ova fina vlast, po volji i mjeri naroda.“
Dakle, pad režima, kako sam to i vješto provlačio kroz svoje priče na državnoj televiziji, značio bi opšti haos u zemlji, rat i narodne nevolje, bijedu, glad i sirotinju. A sve to je predstavljalo finu dimnu zavjesu da se građani prepadnu, dignu ruke od želje za promjenama, pa kažu ono isto, u suštini, za njih pogubno, što ih je i ostavljalo da vječito tapkaju u mjestu: „Ma hajde, ne čačkaj mečku, još ovoga puta ćemo glasati za ovu vlast, da ne bude neke veće nevolje, pa valjda će se i ovi vlastodršci kucnuti u glavu i popraviti opštu situaciju tokom sljedećeg mandata. Pa, ako baš ni sljedećeg puta ne budu valjali, onda ćemo već ozbiljnije razmisliti...“
I tako je to trajalo, od sljedećeg puta do sljedećeg puta, od mandata do mandata, a vlastodršci bivali sve gori i gori, sve rasipniji i rasipniji, sve koruptivniji, nepotičniji i nedoličniji. A moja uloga imala sve veći značaj, jer sam redovno morao sve žešće priskakati, spasavati obraz režima, iskazivati dežurni optimizam, i pritom blatiti mrsku opoziciju, koja hoće preko ulice da preotme vlast demokratski izabranoj vlasti. Dakle, onako uparađen, uozbiljen, cinično sam pljuvao neozbiljnu opoziciju, i uzgred očinskim tonom kritikovao aktuelni režim da bude još bolji prema svom dragom narodu.
I tako je ta idila, šarada, maskarada, trajala ad absurdum... Upravo do apsurda, i do gluposti. A građani se na gluposti najlakše i pecaju, odmahnu nervozno rukom i, zahvaljujući i mojim čuvenim govorima na državnoj TV, opet istu vlast glasaju i glasaju... I nikad za demokratiju da stasaju...
Međutim, vlast se konačno jednom preškartala u procjenama misleći da je, kad je već opelješila državu, moguće opelješiti i crkvu. Napokon je pala, pa su pale i maske, pa i moja krinka, a ja, naravno, raskrinkan. I tako sam od zaslužnog umjetnika postao isluženi umjetnik.
Ali, dok je trajalo, baš je trajalo, i u svemu tome bilo je nečeg uzvišenog. Moje očinske kritike, upućivane vlasti, ostale su da se pamte, kao i moja vješta uloga kočničara svih demokratskih procesa. Moralo se, rekoh. U svoju korist.
Kad se sad, bez apanaža, svega sjetim, sav se raspametim...
Ali, živjeće ovaj narod, a živjećemo i mi, režimski intelektualci, vazda spremni da se prišljamčimo aktuelnoj vlasti. I ospemo paljbu po onoj prethodnoj, koja je, za razliku od nove, narodne, bila nenarodna.
Pa ću sad fino probati može li isti recept upaliti i kod ovih novih vladara. Vlast je vlast, a nijedna ne voli da protiv nje barjači bilo koji intelektualac. To nikad nije bilo preporučljivo. Ponudiću se ja i ovima, pa šta bude da bude. Ali, molim lijepo: sve sa stilom, dostojanstveno, mudro i uz poštenu grimasu i poslušničke osmijehe. To je dosad palilo, što znači da može upaliti i ovoga puta. Niko nije vječan, a niko nije i nepotkupljiv.
Bar se nadam. Zato ću prvo da provjerim je li telefon na jednoj državnoj adresi isti. Ako bude, a daj Bože da jeste, zatražiću prijem za povjerljiv, ljubazan razgovor kod novog stanara kabineta. Da se ponudim... Uglađeno i evropski.
Možda i ovi pokažu dovoljno sluha da me angažuju za slobodnog intelektualca, koji će duvati i u njihova jedra da ne bi bio oduvan. Nikad ne reci nikad. Ja ću se i ovima ponuditi, popljuvaću prethodne, kazaću da sam bio zaveden. Možda ipak od statusa zaslužnog umjetnika ne steknem status isluženog umjetnika. Možda je za tako nešto još uvijek rano. A da se postane novi režimski saradnik, nikad nije kasno. I to svakom treba da bude jasno. A za sve ono prije: „Šta da se radi, moralo se...“
