-Autor: Dejan Ilić
Tramp je postao predsjednik kao zvijezda rijalitija. Tako će i otići sa mjesta predsjednika. Za kraj četvrte i ujedno poslednje sezone svog političkog šou-programa ostavio je veliki spektakl: uzbudljive epske scene oko zgrade američkog kongresa i u njoj. Pala je i krv, čime se ispunila duboko potisnuta želja praktično svih strasnih gledalaca rijalitija: da prate smrt uživo. To je ono što vidimo na sceni pod reflektorima – masovni politički spektakl rijalitija. Šta stoji u senci?
U sjenci imamo Republikansku stranku. Takav kakav je, Tramp bi bio nemoguć na mjestu predsjednika Sjedinjenih Država da stranka nije sve vrijeme dosledno stajala iza njega. U toj pogodbi, obje strane dobile su šta su htjele. Trampu svjetla pozornice; stranci – moć. Pogodba se, međutim, morala razvrgnuti kada je Tramp izgubio izbore. Naravno, stranka bi se lako odrekla Trampa, ali je svima jasno da bi se zajedno sa njim odrekla i dobrog broja od 74 miliona njegovih birača s izgubljenih izbora.
Taj broj glasova na izborima stranka je donedavno mogla samo da sanja. Evo šta stranka treba da riješi: kako da se oslobodi Trampovog političkog tereta i lošeg uticaja, a da zadrži njegove glasače? Iskusni gledalac iz istočnih krajeva Evrope s podozrenjem je pratio spektakl oko kongresa. Sve je tu bilo sumnjivo, a ponajviše lakoća s kojom su se uzurpatori popeli uz ipak dobrano visoke stepenice i prodrli u zgradu. Gledalac je rezignirano zaključio da to mora biti neka „namještaljka“ za Trampa.
Sklon teorijama zavjere, gledalac se dosjetio i da Trampu ne „smještaju“ demokrate. Naprotiv, „smještaju“ mu baš njegovi donedavno vjerni republikanci. Namjestili su režirani incident s nekoliko naivnih naturščika kako bi se trajno oslobodili Trampa i za raskid krivicu sasvim svalili na njega. Prvo incident, pa onda zahtjev za opoziv u oba doma parlamenta – i Tramp je formalno zauvijek izbačen iz politike, a zgodno bi mu se smanjio i rejting među pristalicama republikanaca.
Zasad, sve teče po planu. Donji dom izglasao je opoziv. Ostalo je da to uradi i Senat. Praktično, iz pozicije totalnih gubitnika – izgubili su mjesto predsjednika i većinu u oba doma parlamenta – republikanci sada mogu da ucjenjuju i Trampa i demokrate. Ako bi i Senat izglasao opoziv, Tramp više ne bi mogao da se kandiduje za predsjednika, a mnogo puta, pošto je izgubio izbore, on je ponovio da baš to želi da uradi 2024. Opoziv u Senatu pod kontrolom je republikanaca. Time oni mogu da ucjenjuju Trampa.
Ideja je jednostavna, zadržati Trampove glasače, a samoga Trumpa staviti pod apsolutnu kontrolu. Da bi se to moglo realizovati, postupak za opoziv u Senatu treba da traje što duže i vođa republikanskih senatora
Mič Mek Konel upravo to i najavljuje. Ovdje ćemo se podsjetiti kako je Tramp postrojavao republikanske predstavnike tako što im je prijetio da će im uskratiti podršku na izborima 2022. Republikanci sada imaju odgovor na tu prijetnju.
Dugotrajni postupak za opoziv Trampa u Senatu šteti i demokratama. Iako su naizgled osvojili sva mjesta vlasti u državi, demokratama je ipak potreban funkcionalni Senat. Insistiranjem na raspravi o opozivu Trampa, republikanci sada mogu gornji dom kongresa efikasno da drže u blokadi barem neko vrijeme. Time mogu da uspore realizaciju, ako ne baš i da osujete sve mjere nove administracije s
Bajdenom na čelu za oporavak američke privrede a pogotovo za zaštitu zdravlja žitelja Sjedinjenih Država.
Da li će se demokrate izvući iz ove republikanske parlamentarne stupice, ostaje da se vidi. Domaćem posmatraču tamošnjih prilika ostaje pak da povuče analogije. Najveći krivac za loše stanje u Sjedinjenim Državama svakako nije Tramp. On je samo klovnovsko lice jedne pogubne republikanske politike, za koju bi bila nezaslužena pohvala nazvati je konzervativnom. To je jedan primitivni revolucionarni populizam vođen golim sebičnim interesima onih koji ga s pozicija moći promovišu.
Ali, Tramp će pasti, a stranka će se izvući. Jeste, baš kao što je i
Milošević pao. Ili, što da ne,
Šešelj (ako se okviri suze s države na jednu stranku). Ili, što da ne, kao što će
Vučić pasti (ako spekulišemo o doglednoj budućnosti). Milošević, Šešelj, Vučić – oni su samo (dobro, možda ne baš klovnovska) lica pogubnih politika iza kojih su stajale i sprovodile ih njihove stranke. I svaki put kada se pomislilo da smo ih se riješili tako što su pali (ili će pasti), pogriješili smo.
Da li će demokrate i žitelji Sjedinjenih Država uopšte izbjeći zamku republikanaca iz Senata, te razgolititi njihov osnovni propagandni pogon protiv nove demokratske administracije pod geslom „što gore to bolje“, gledaćemo narednih mjeseci. Ali, sebičnost republikanaca ne pogađa nas. Sasvim je druga stvar kada govorimo o sebičnosti novoradikala s Vučićem na čelu.
Peščanik.net
