-Piše: mr Brano Bulatović

Dok spiskovi onih koji su konačno digli glas protiv diktature jednopartizma, samovolje, tiranije i političkog ludila koje je zapljusnulo Crnu Goru stalno rastu, realan hroničar ovog vremena ipak se mora zapitati: šta je bilo sa tim otporom sve ovo vrijeme? Naročito s otporom intelektualaca, koji bi, po vokaciji svog statusa i zvanja, trebalo da budu nezavisni i slobodni.
Kada je usvojen Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pitao sam se kako to da se nijedan poslanik DPS-a, kao predstavnik naroda koji se skoro plebiscitarno suprotstavio tom zlom naumu, nije zapitao zašto zakon nijesu podržali vaseljenski patrijarh, rimski papa i vaskolika pravoslavna vaseljena. Zašto se makar oni koji su nacionalno i vjerski izvan pravoslavnog hrišćanskog korpusa ne zapitaše nije li, u najmanju ruku, nekorektno „zabijati špice pod tuđe nokte”? Odgovor sam našao u riječima jednog od najvećih intelektualaca ovog vremena Noama Čomskog, koji smatra „da intelektualac nespreman da izdrži presiju vlasti kada kritički govori zapravo nije intelektualac, te je bolje da se tim časnim poslom ne bavi!”

Ali kako neki viši intelektualni nivo nije obavezujuća pretpostavka za status poslanika (slijepa partijska poslušnost je potrebnija), intelektualni otpor sam očekivao sa drugih adresa. Adresa koje su samim svojim imenom obavezane na nezavisno i od dnevne politike oslobođeno razmišljanje i prosuđivanje. Akademije, prije svih. Svojim statusom „besmrtnika” akademici su među prvima obavezni da progovore o aktuelnim društvenim pojavama i ukažu na njihovu pogubnost. Ali, ne samo u slučaju neustavnog i diskriminatorskog zakona, Crnogorska akademija se, poput nekih jezuitskih crkvenih redova, zaklela na ćutanje. Pored njih, ušuškanih u pristojne apanaže, već više od dvije decenije teče mutna rijeka dešavanja, a „besmrtnici”, kako u svijetu zovu akademike, ne samo da se ne usuđuju da „zaplivaju”, nego ne smiju ni prst da umoče. Kada se sagleda njihov odnos prema društvenoj stvarnosti, izgleda da se oni od običnih građana Crne Gore razlikuju samo po primanjima.
Zakazao je i Univerzitet Crne Gore. Čast jednom broju profesora i studenata koji su ne samo povodom zakona dizali glas razuma i protesta, ovim „carstvom nezavisnosti i slobode” vladalo je „mrtvo more” rajanstva i poltronstva i golog straha od najgorih studenata u njegovoj istoriji. Dovoljno je bilo da neki od tih vajnih stručnjaka kaže kako je to „u interesu Crne Gore i njenih građana” pa da umne glave pognu vratove i zaćute. Čak i kada je ogroman broj građana ustao protiv tog svog „interesa”, kada je iz čitavog svijeta stigla podrška tom otporu, Univerzitet je ostao pusto ostrvo u moru žabokrečine.

Ali, gnojni čir decenijskog pritiska i gušenja elementarnih prava i sloboda konačno je pukao. Nakon naroda koji je litijama prije svega branio dostojanstvo i pravo da živi životom dostojnim ovog vremena, „progovorili” su ljekari Nikšića. Progovorili i glasno rekli: dosta je bilo! A onda je eho te poruke zaglušio uparloženu Crnu Goru, a potpisi podrške stižu sa svih adresa. Intelektualci su, konačno, krenuli u odbranu svog statusa i zvanja.
Akademija, doduše, još ćuti ali treba da zna da onaj ko ne progovori kad treba gubi pravo da ikad bilo šta kaže.

Rijeka narodnog i intelektualnog otpora neslobodi valja se državom i već tuče na njene rovove i šance iza kojih su se zacarili korupcija, nepotizam, otvoreni lupežaj i nesmjenjivost vlasti koja Crnu Goru čini istorijskim apsurdom Evrope. Ta rijeka se neće ustaviti sve dok ne stigne u zaliv slobode i jednakih prava, pa i prava na vjeroispovijest za sve. Nju ne može zaustaviti ni razigrani „specijalac” iz tužilaštva, a ni bezimeni „specijalci” u uniformama koji ovih dana progone, hapse i tuku širom Crne Gore. „Što vjetar jače udara, oganj se više razgara...”!

---