Piše: Goran Marković
Na internetu u ovom trenutku možete pronaći na desetine opisa ponašanja egomanijaka. Navešću samo jedan, prvi koji sam otvorio.
Ovaj narcistički poremećaj ličnosti uključuje sledeće simptome: oskudan identitet, nesposobnost da se drugi cijene, privilegovanje sebe, nedostatak autentičnosti, potreba za kontrolisanjem, netolerantnost za tuđe mišljenje i poglede na svijet, emocionalna otuđenost, grandioznost – veličanje sebe, nedostatak svjesnosti ili uvida u posledice koje ima sopstveno ponašanje, minimalna empatija, očajnička potreba za odobravanjem i pozitivnim mišljenjem drugih osoba.
Ova je dijagnoza, uz sve obzire prema našoj nestručnosti, više nego jasna. Kao da neko opisuje
Aleksandra Vučića. Ako uzmemo u obzir da je maligni narcizam, o kome je ovdje vjerovatno riječ, ozbiljan duševni poremećaj, bilo bi potrebno da počnemo da se prema našem predsjedniku odnosimo kao prema bolesniku i da po strani ostavimo bijes, mržnju ili sprdnju koje često osjećamo poslije njegovih javnih nastupa. Njemu je, naime, potrebna pomoć, on je bolesnik i to u osnovi mijenja sve.
Doduše, da bismo sasvim promijenili ponašanje prema njegovom slučaju, potrebno je da se ispune dva uslova. Prvo, da struka (to je u poslednje vrijeme moderna riječ) donese o tome svoje mišljenje i, drugo, da sam bolesnik pristane na ljekarsku pomoć. Bez prave, a ne naše, diletantske dijagnoze, kao i bez svijesti, makar krajnje sužene, ali ipak svijesti oboljelog da s njim nešto nije u redu ne može mu se pomoći.
Tu postoji još jedna teškoća. Čitava jedna armija pokvarenjaka, kriminalaca, ulizica, slugeranja i grebatora koji žive (a neki se, bogami, i prilično bogate) na račun njegove bolesti odmah će skočiti da ga odbrane od lažnih optužbi za nenormalno ponašanje, zlonamjernog tumačenja njegovih sumanutih poteza i pripisivaće to izdajničkom djelovanju stranih plaćenika, neprijatelja Srbije i slično. Jer, ako na scenu stupi medicina, sa svojim znanjem i neoborivim naučnim dokazima, njihov kriminalni, lažljivi modus operandi biće raskrinkan. Jednostavno, dvorac u kome oni caruju ima kartonske zidove sa šarama u obliku dame herc, osmice pik ili sličnim i potrebna je samo jača promaja da nestane kao da ga nikada nije ni bilo.
Na kraju, poslednja teškoća. Imamo li hrabrosti da kažemo o čemu se radi? Prije svega, mogu li da se na nešto tako odvaže psihijatri i psiholozi, oni koji su pozvani da se o ovoj stvari izjasne i koje ljekarska zakletva obavezuje na donošenje zaključaka koji pomažu ozdravljenju bolesnika. I mi ostali, koji u pola glasa šuškamo o njegovoj bolesnoj ličnosti i ne usuđujemo se da jasno i glasno kažemo ono što je već i djeci jasno.
I dan danas se sjećam onog snimka mitinga
Nikolae Čaušeskua pred nepreglednom masom naizgled pokornih glava u kojoj se jedan jedini čovjek, utopljen u gomilu, usprotivio tiraninu povikavši nešto na rumunskom. To je bilo dovoljno da počne prvo komešanje, a zatim i veliko rušenje nerazrušivog poretka. Da desetka karo, žandar tref i kec pik padnu bez i najmanjeg šuma. Da li će neko ovdje podići glavu i dovoljno glasno objasniti tiraninu u kakvom je očajnom stanju i da li će to doprijeti do njegovog uha i prinuditi ga da klimne glavom u znak pristanka da ode na neophodno liječenje? Ili ćemo dopustiti bolesti da i dalje gospodari našim ubogim životima?
P.S. Postoji još jedan, skraćeni način da se ovo najzad dogodi. A to je da me sam bolesnik optuži za laganje, veleizdaju ili šta god izabere, pa da se nađemo na sudu. Tada će odbrana izvesti hiljade sati tužiteljevih kreveljenja, prenemaganja, laganja, prijetnji, neostvarivih obećanja, ulagivanja nemoćnim starcima, navodnih spasavanja djece iz smetova i šta još sve ne, pa će sudski vještaci morati da izvrše ekspertizu. Naći će se neko da obavi psihijatrijski pregled i ja ću, poslije toga, naravno biti oslobođenâŚ
Peščanik.net
”Dvorac u kome oni caruju ima kartonske zidove sa šarama u obliku dame herc, osmice pik ili sličnim i potrebna je samo jača promaja da nestane kao da ga nikada nije ni bilo
)){kind=small}
