-Autor: Jens Turau

Da nešto razjasnimo odmah: kolumna, satira ili šta god je to već, a koju je autorka Hengameh Jagobifarah objavila u alternativnom dnevnom listu „Tagescajtung” (taz) je nepodnošljiva. Tekst se bavi pitanjem šta činiti s policajcima ako se ukine policija. Novi posao? To ne funkcioniše, kaže autorka. Zato za njih preostaje samo... đubrište. Ne u ulozi đubretara s ključevima za ulazak u kuće, već kao otpad, gdje bi zaista bili okruženi đubretom. Među sebi sličnima sigurno bi se osjećali najbolje.

Ljude označiti kao otpad vraća nas u najcrnja vremena njemačke istorije. To je jednostavno nevjerovatno glupo. Nije baš jasno šta autorka želi da nam kaže, nekakav satirični ton tu ne može da se prepozna. Članak spada u ružnu kulturu cjepačine na papiru, bez tihih i suptilnih podtonova, bez samoironije. Do toga se dolazi kad klasično novinarstvo pokušava da oponaša prljavštinu, izrugivanje i agresiju sa društvenih mreža. A sve po načelu: najvažnije je lupati šakom o sto i vikati, to povećava čitanost. Svejedno, nije dobra ideja saveznog ministra unutrašnjih poslova Horsta Zehofera da zbog toga autorku izvede pred sud. Prag za izvođenje novinara pred sud zbog onoga što pišu u Njemačkoj je s pravom visok. Ni u kom slučaju neka njemačka vlada ne smije sebe da izloži sumnji da pokušava da ograniči slobodu medija. A pogotovo ne u vremenima kada se u nekim drugim demokratskim zemljama, poput SAD ili Mađarske, to zaista svakodnevno događa. I zbog toga se u Berlinu u ponedjeljak moglo čuti kako kancelarka Angela Merkel o krivičnoj prijavi „razgovara” sa svojim ministrom. Drugim riječima: ona pokušava da ga uvjeri da je bolje da od toga odustane. I dobro je što je tako. Jedno je jasno: mir, staloženost i promišljenost – sve ono što je vladalo u vrijeme ograničenja zbog korone, sada su stvar prošlosti. Da li smo zaista vjerovali da će pandemija ljude da navede na promjenu, na to da više razmišljaju? O tome šta u stvari trenutno činimo, kojom brzinom se mijenjamo, kako se društvo sve više polarizuje? Nažalost, do toga nije došlo.

Već nekoliko nedjelja vodi se rasprava o rasizmu i u redovima njemačke policije. I to s pravom. Ali istovremeno dolazi i do žestokih napada na policajce, i to kako slijeva, tako i zdesna – prilikom demonstracija protiv rasizma, ili na protestima protiv ograničenja zbog korone. A sada i nasilje nevjerovatnih razmjera prošlog vikenda u Štutgartu, nakon što je policija kontrolisala jednog 17-godišnjaka zbog sumnje da je koristio drogu.

Zbog toga sada ministar unutrašnjih poslova želi da pošalje signal i demonstrativno stane ispred službenika policije time što će podići optužnicu protiv jedne novinarke. Dok se u isto vrijeme na Tviteru i Fejsbuku i dalje objavljuju uvrede najgore vrste. Zehofer u tome neće imati uspjeha, samo će još više podstaći polarizaciju. Usput budi rečeno, „taz” se za svoj članak već odavno izvinio. Kao što se vidi, u medijima ne rade nikakvi sveci. Ali upravo u vrijeme korona-krize pokazalo se koliko su važni slobodni mediji, prije svih oni klasični, poput novina, TV-vijesti, radija, javnog servisa. Kada je situacija kritična, ljudi traže pouzdane informacije. To mogu da pruže samo mediji koji ne moraju da se plaše progona države. Bijesni građani ih ionako obasipaju drvljem i kamenjem.

Horst Zehofer je kao ministar unutrašnjih poslova istovremeno i ministar Ustava u kojem je zagarantovana sloboda medija. To je on, čini se, sada zaboravio.

A za „taz“ i njihovu autorku važi: neka se stide – što duže, to bolje. Ali pred sud oni ne treba da idu – ni novinarka, ni njen list.

dw.com

---