- Piše: Vojislav Bulatović

U našim herojskim vremenima postojao je samo jedan ideal za kojeg je postojalo počasno mjesto u pjesmama – sloboda! Teorija je bila suva i nemoćna da ga opiše i smjesti u dušu svakog čovjeka. Sloboda, za koju se ginulo i koja je bila jedina nagrada za one koji su preživjeli bojno polje, a ulaznica za besmrtnost za one što su svoj život dali. „Oj, slobodo, sunce žarko, za tebe se gine slatko!” Ovako se pjevalo slobodi, ovako je u pjesmi predstavljen taj vječni san onih koji su nosili teret okupacije i nečije strahovlade. „Sunce žarko”, koje povremeno izađe iz gustih tamnih oblaka i obasja sve one koji čeznu za njim. Njegoš u „Gorskom vijencu” pjeva o zabrinutosti narodnoj (Kolo) što su „muška prsa ohladnjela a u njima umrla sloboda”. I kada nije bilo drugog izbora, kada „sunce žarko” nije moglo da zasija slijedio bi poziv na otpor zlu: „za krst časni i slobodu zlatnu!”

Kada se poslednji veliki oslobodilački rat završio (bratski i bratoubilački istovremeno) slavila se izvojevana sloboda od…! Jedan period života u miru podizani su spomenici palima za „slobodu zlatnu” i vaspitavane mlade generacije na „svijetlim primjerima”. I tako, korak po korak, godina po godina, stigli smo u novi 21. vijek. Dvije decenije (ne)mirnog tranzicijskog života, kada „sunce žarko” nije u našim snovima, kada se o slobodi ne pjeva već priča, filozofira, politizira, poziva na proteste, na vagi pravde mjeri, propisuje i normira… Šta se dogodilo sa „suncem žarkim” naših predaka? Život bez stranih zavojevača i ropstva pod njima je iza nas, ali pitanje koje je pjesnik Miljković, poslije velikog oslobodilačkog rata, postavio uvijek stoji: „Hoće li sloboda umjeti da pjeva, kao što su sužnji pjevali o njoj?” Sloboda da budemo svoji na svom je tu, navikli smo da sanjano „sunce“ bude naša svakodnevica, da ga uživamo. Kada se uživa onda se traže i preimućstva, bolji položaji, jer: „sloboda je dobro koje nam omogućava da uživamo u drugim dobrima” (Monteskje). Zato više ne nastupamo pod jednim barjakom slobode, već u odvojenim kolonama da to dobro učinimo bližim sebi što povlači našu „volju za moć” za više prava, jer: „sloboda je pravo da se čini sve što zakoni dopuštaju”, kaže, takođe Monteskje. Sloboda u mirnim vremenima (u životu bez rata i ropstva) je distributivno dobro pa se moramo boriti neprekidno da nam je drugi ne ograničavaju. Filozofi se trude da objasne taj fenomen apostrofirajući našu suštinsku dimenziju da stalno težimo da mijenjamo date okolnosti, da biramo ciljeve naših akcija što je isto što i naša sloboda. Ž. P. Sartr kaže da je čovjek „osuđen da bude slobodan” i da „neprestano okušava svoju slobodu” što dalje znači da stalno preispituje svoju situaciju, da se bori za svoje ciljeve i da tako eliminiše ograničenja svoje slobode. Ako nema bezizlaznih situacija, to jest, ako ih ne prihvatimo, onda nema ni neslobodnog čovjeka. Živimo u društvu, suočeni jedni s drugima, a ne svi protiv jednoga kao u ratu, pa proces harmonizacije ljudskih prava i sloboda mora da bude permanentan.

Drugim riječima, ova sloboda je mjera našeg dostojanstva i naše pozicije u jednom dinamičnom društvu. Moglo bi se reći da je to jedan stalni tihi građanski rat koji se vodi pravnim, legitimnim pravdoljubivim i slobodoljubivim sredstvima. Ideal porobljenih je „prizemljen” i segmentiran na listi prava i sloboda Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koju je usvojila Generalna skupština OUN 1945. Sve članice su se obavezale da rade i stvaraju uslove da se garantovana prava i slobode ostvaruju. Ipak, po narodnoj izreci: „Nebo je visoko a zemlja tvrda”, stepen ostvarenja prava i sloboda iz Deklaracije zavisi od mogućnosti promjene u svakom konkretnom društvu. Sloboda: govora i misli, okupljanja i organizovanja, izbora, izbora zanimanja i rada, vjeroispovijesti i nacionalnog opredjeljenja, građanske kontrole institucija sistema i vlasti, kao i lične slobode – sve se to ostvaruje u konkretnim društvenim zajednicama čiji sistemi, posebno politički, funkcionišu veoma različito i daleko od nivoa demokratski uređenih država. Prava i slobode se u njima podvrgavaju i prilagođavaju nekim lokalnim vrijednostima (nacionalno-vjerski, klasnim, tradicijskim, ideološko-političkim). U nekoj demokratskoj klasifikaciji ti sistemi zauzimaju mjesto od krajnje liberalno-anarhističkih do krajnje autokratskih, despotskih i totalitarističkih. Dodamo li tome i ono gdje se ratuje, bombarduje a stanovništvo bježi u ogromnim emigrantskim masama, onda se slika stvarnosti Deklaracije jedva može ocijeniti ružičastom na planetarnom nivou.

Kakvo je stanje u našoj državi? Sudeći po reakcijama javnosti (NVO, opozicija, pojedinci, mediji i sl.) i nadležne komisije EU i mi se više gušimo u problemima nego što osvajamo oblast po oblast iz Deklaracije. Demokratska otvorenost društva neminovni je pratilac svih procesa u ovoj oblasti. Svi mislioci slobode slažu se da sloboda podrazumijeva odgovornost i oprez. Generalni cilj za svako humano društvo pa i naše, u sferi ljudskih prava i sloboda je davno formulisao i Karl Marks: „Sloboda svakog pojedinca uslov je slobode za sve“. Budući da svaki pojedinac može da bira okvire svoje slobode on mora da bude i odgovoran prema sebi i drugima. Ako je sloboda sam izbor, onda je ona i „spoznata nužnost“ (F. Engels), jer dobar izbor uključuje i spoznaju šta se mora.

---