- Piše: Milutin Mićović

Iako je unižavajuće gledati rasprave u parlamentu Crne Gore, ponekad čuješ nešto, što ti jasno pokaže na kakvoj idejnoj i ideološkoj groteski stoji naša država. Odnosno, koliko naša država nije država, a hoće da je to. U tome je ta groteska, ta ozbiljnost istorijske groteske, da čovjeku može da rasturi krvotok. Ustaje hrvatski poslanik (koji ima zagarantovan mandat) i srpskom poslaniku skreše u lice: „Mi smo većina u Crnoj Gori“. Pomislim, da li je ovaj opsjednut Sjepanom Radićem, a u srpskom poslaniku vidi Punišu Račića, kaže mi sagovornik, dok ga slušam i ne slušam. Istorijske asocijacije uvijek rade, tj. rade kulturni, nacionalni i posebno nacionalistički kodovi, a sve u skladu s parodijom i ironijom istorije. Hrvatski poslanik, cinično je rekao, u stvari: vi Srbi u Crnoj Gori ste već manjina, vaše istorijske zasluge su se istopile, vama je ostala samo megalomanska priča. Mi od danas usmjeravamo istorijsko kretanje Crne Gore, koja će postati nešto drugo, od onoga što je bila, pa već jednom precrknite od jada. Naplatićemo vam ovdje u Crnoj Gori Stjepana Radića, srpsku hegemoniju – izgleda, vama Srbima je malo jedan Jasenovac? Poludim, kaže mi sagovornik, jedna varnica mi osvijetli cijelu tmušu istorijsku, sve vidim u momentu jasno, da mi ta jasnoća skoro obesmisli život. Ne samo moj nego i život moga naroda. Kad se malo smirim, i opet saberem, kažem sebi – u pravu je ovaj hrvatski poslanik, te on ovako sigurno govori o hrvatskoj dominaciji u Crnoj Gori. Zar mu nijesu podrška Sekule Drljević, Savić Štedimlija, Ante jedan, i drugi, i treći, Stefan Sarkotić, vojvoda od Lovćena Ivan Meštrović. Ali, sve bi to bilo prah i pepeo, da mu iza leđa ne stoji metalni predsjednik CG Milo Đukanović, i njegov zlokobni ustav. Neko kaže još malo pa neće biti najhibridnijih državica, kao Bosne, pobošnjene Crne Gore, Maćedonije i sl. nego će biti ipak „Velika Srbija”, „Velika Hrvatska” i „Velika Albanija”. Hajde tako malo da razmišljamo – taj tok vremena, protiče kroz naše dane, u kojima ponekad vidimo da je iluzija misliti da će nas sjutra biti. „Kakva Crna Gora, kakvi jadi, Crna Gora bila pa je nema“. Ne govore pjesnici iz samodovoljstva, Platon je rekao da pjesnici, iako ne znaju, govore istinu. Ma, u stvari, ima pamet da ti stane ako počneš misliti, nema kraja ničemu... crnjemu ni goremu, ali ja ne bih mogao živjeti da mi se ponekad nebo ne osmijehne, i ne osvijetli ad i pakao, i ne podigne lice čovjekovo iz ništožnosti, i svede na mjeru naše zebnje i strepnje, koje tek malo vire iz gliba. Samo se treba boriti za Čovjeka, pušti sve drugo. Neka sve ide đavoljijem tragom, ti se drži Iskre. Zmijarnik je ovo veliki, i vodenica smrti, kako je rekao prečisti Justin Popović, koji je u stvari bio Srna u izgubljenom raju. Neki je Rimljanin zapalio skupštinu u stara vremena, je li? Pa Neron je zapalio Rim, pa šta, pa smijao se i grijao gledajući taj plamen. Kad najavi glib u duše, do toga mora doći, jer je plamen jedini lijek. Ko živi bez plamena, on je mrtav, a čini mu se još da živi.

Takvi su mi ovi u skupštini. Milo je zlo, ali se u glibu snalazi carski. Još se pitamo što je ovako zaglibila i zaćorila Crna Gora? A ne bi ni ovoliko mogli vidjeti da je odnekud ne obasjava Jevanđelje. Da, Jevanđelje obasjava i ovakvu Crnu Goru! I poslije tamnih bura, i demonskih slika iz Jovanovog otkrovenja po našim gradovima, začuješ pjesmu anđela na ulicama, na kojima za momenat zavladaju opojni mir i tišina. Ipak je lijep život, na kraju kaže mi sagovornik, kojega slušam zaliven i opčinjen. Primijetim da se kroz ovoliko razgovora preobrazio, lice mu se napunilo tišinom, ljepotom i praštanjem.

(Autor je književnik)

---