-Piše: Milan Mišić

Naš dio svijeta ponovo je predmet međunarodne pažnje, koja pritom nije usredsređena na krizu odnosa između Srbije i Crne Gore, bar ne u mjeri u kojoj naše vjersko-političko sporenje to zaslužuje. U žiži je stari zaplet, ili bolje reći spekulacije o eventualnom raspletu između Srbije i njene odbjegle pokrajine, Kosova (i Metohije).

Podgrijala ih je iznenadna Tviter objava Ričarda Grenela, specijalnog izaslanika američkog predsjednika za pregovore između Beograda i Prištine, kojom su predsjednici Aleksandar Vučić i Hašim Tači (kome će se najvjerovatnije pridružiti i novi kosovski premijer Avdulah Hoti) pozvani da se 27. juna okupe u Bijeloj kući.

Iznenađenje je u tome što se vjerovalo da će njihov susret u najčuvenijoj kancelariji svijeta biti na kraju, a ne na (obnovljenom) početku delikatnog procesa „istorijskog pomirenja” između Srba i Albanaca. Jer, kako stvari stoje, ništa nije unaprijed utanačeno, a da se do nekog kompromisa dođe samo u jednoj seansi „ne biva”.

Grenel, pripadnik neprofesionalnog dijela američke diplomatije čije su kvalifikacije samo bliskost sa Donaldom Trampom, u pomenutom tvitu je najavio da bi rezultat trebalo da bude neka vrsta novog ekonomskog početka na siromašnom Balkanu, jer, eto, „sve je u ekonomiji”. Činjenica je, međutim, da je mnogo toga u ovoj oblasti već pokušano i da od svega, u iščekivanju velikog političkog raspleta, nije bilo mnogo vajde – sve se završilo samo na „pismima o namjerama”.

Pa ipak, jača utisak da se iza brda nešto valja, pri čemu je glavna dilema šta je od mogućeg realno.

Prvi elemenat svake analize jeste da je Vašington uzurpirao proces koji je dosad vodio Brisel. Novi izaslanik EU za ove pregovore, nama dobro znani slovački diplomata Miroslav Lajčak, tek je stupio na dužnost, što sve govori o tome da su SAD i EU u ovom poslu na odvojenim kolosjecima. Što nije iznenađenje s obzirom na to da su transatlantski odnosi u ovom momentu na najnižim granamau novijoj istoriji.

Drugo, pozicije pregovarača su asimetrične. Aleksandar Vučić će poslije današnjih izbora na kojima je trijumf njegove partije zagarantovan imati veći manevarski prostor.

U Prištini, dotle, tek je postignuto krhko primirje poslije političke krize koja je sa mjesta premijera oduvala važnog aktera tamošnje političke scene Aljbina Kurtija. Hašim Tači je nekako sačuvao svoju poziciju glavnog arbitra, što uzeto zajedno ni njemu ni novom predsjedniku Vlade Hotiju ne ostavlja prostor za neku veliku pogodbu.

Element vašingtonskog susreta dan uoči Vidovdana takođe je i primjetna zabrinutost srpskog predsjednika da će biti izložen velikim pritiscima („dobićemo predlog koji nećemo moći da prihvatimo niti smjeti da odbijemo“), koju mu nije umanjio ni dolazak šefa ruske diplomatije Sergeja Lavrova u Beograd. Lavrov je tom prilikom Vučiću predočio crvenu liniju Moskve: rješenje može da bude samo u okviru Rezolucije 1244, što sugeriše da ideje u opticaju nisu po volji Kremlja. Prije puta u Vašington Vučić će se u Moskvi sresti i sa Putinom.

Kad se podvuče crta, Vučićev i Tačijev izlet u Vašington dan prije Vidovdana biće neka vrsta diplomatskog spektakla, poslije kojeg će, po svemu sudeći, ostati više posla nego što ga je bilo prije.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike“)

---