- Piše: Boris Jovanović

„Uvijek je bilo tako. I uvijek će biti, da svijet, novac i vlast pripadaju sitnim i plitkim ljudima, a ostalim pravim ljudima da ne pripada ništa. Ništa sem smrti...” (Herman Hese)

Sad govore oni koji su stvorili mrakušu u kojoj čamimo: Vidi se svjetlo na kraju tunela...

Trebalo bi da je to poruka ohrabrenja u ovim kužnim danima. Podrazumijeva se da nas gordi sokoli gordo sokole...

I sve bi bilo gotovo idilično, u skladu sa pravilima holivudskog hepienda, kada bi neke stvari bile makar malo drugačije...

Kada o mraku koji se razdanjuje ne bi govorili mračnjaci koji ni od čega ne zaziru, koji se ničega više ne plaše, koliko od svjetlosti...

Bilo bi gotovo podnošljivo kada o nekakvoj simuliranoj pobjedi ne bi govorili oni koji su sopstvenu pobjedu uvijek i isključivo vidjeli u potpunom porazu sopstvenih građana...

Bilo bi čak i dirljivo kada o herojskim djelima običnog čovjeka u ovim danima iskušenja ne bi najviše govorili oni koji su kukavičlukom dolazili i opstajali na svojim kukavnim prestolima...

Možemo li spasitelje pronaći među reponjama i podrepnicima koji su uništili sve čega su se dotakli, osim korone koja se ne da tek tako uništiti...

Zar su spasitelji oni koji dovikuju – požar – a prethodno su zapalili sve što je moglo da gori...

Mogu li biti spasitelji oni koji urlaju – poplava – a prije urlika su mrtvom vodom poplavili sve što se moglo poplaviti...

Ima li ikoga koji je sačuvao zrnce soli i zeru pameti koji može povjerovati u poštenje lopova koji zapomažu: Uhvatite lopova!

Da li se rodio taj majčin sin koji može povjerovati u brigu o zdravlju svih građanki, građana i građančića, onih koji su sopstvenom bolesnom pohlepom razboljeli i ogubali sve što se moglo ogubati i razboljeti...

Da li ima dovoljno ludila koje može povjerovati u njihovu pamet... Pokažite mi, braćo i sestre, makar jednog sumanutog kojem još uvijek nije jasno da uništitelji ne mogu biti spasitelji...

Krenuće, kad koronica splasne, čopor spasitelja u nove radne pobjede, a u interesu svih naših časnih i ponosnih građana koji su najprije odbacili prtljag časti i ponosa, pa se ukrcali na našu voljenu lađicu ludaka...

Obećavaće prevaranti, misionariće mali luciferi u ime humanizma i renesanse koja tek što nije stigla...

Lelekaće državni lelekači još malo na temu crnih bilansa, a onda će nas podsjetiti da iza plača veselije poješ... lelekači će zapjevati, a sirotinja raja će nastaviti svoj divlji plač koji se pretvara u kikot optimizma...

A onda će se javiti vrhovna božanstva da objave da je najgore prošlo računajući na marvenu poslušnost onih koji ne znaju ili ne smiju da znaju da su najgori oni koji ne prolaze...

Sricaće nedotupavci sa partijskom značkicom kako ništa nije sigurno, ali gotovo je sigurno da će nam biti bolje nego što je bilo...

Naravno, da će biti bolje, ali samo onima koji će više nego ikada raditi na tome da svima sem njima bude gore...

To je valjda i do sada bio rezime svih njihovih planova obnove i izgradnje...

Sjetimo se onoga: Lošije danas za bolje sjutra...

Sjutra, još uvijek nije došlo.

Danas nikako da prođe...

Znalo se nešto i u onim starim dobrim i neodoljivo lošim vremenima kada se nije znalo ništa o koroni i budućim apokaliptičnim idilama...

Uglavnom, sluti se da će sve biti kao što je bilo.

Jedino korone neće biti...

Pobjedu nad njom će objaviti oni kojima je bolest jedina nada...

(Autor je književnik)

---