-Piše: Dragan Mraović

Milenko Bojanić, nekadašnji predsjednik srpske vlade, a u vrijeme ove priče direktor Jugoslovenske investicione banke, ode nekim poslom u Moskvu, pa bude i gost svog druga ambasadora Jugoslavije u Rusiji od 1978. do 1982. Marka Orlandića. Rusi su upravo sagradili novu zgradu za jugoslovensku ambasadu. Šali se Bojanić i kaže Marku da sada ne mora više da traži prislušne uređaje po lusterima, kao u staroj zgradi ambasade, jer su mu ih Rusi zamalterisali u zidove, pa ih neće ni naći. Marko odgovori: „Znaš, Milenko, ja sam taj problem riješio. Svako jutro kada se brijem, ako pustim glasan vjetar, ja kažem: „Dobro jutro, dragi slušaoci!”

Eto, šta je činiti i Marku Milačiću. Njemu milogorski KGB prisluškuje telefone, prati mu sve internet veze, ali ga je opkolio i doušnicima, pratiocima, agentima, inspektorima – kompletan servis. Zato i ovaj Marko u Podgorici, kao i onaj nekada u Moskvi, može svako jutro da gromoglasnim vjetrom pozdravi te svoje vjerne slušaoce. Milogorska inkvizicija mu mjeri svaki korak i sračunava kako i gdje će mu podmetnuti nogu. I daje mu do znanja da je pod takvom budnom paskom, kao da je strani ambasador. To je „pritisak” na praćenog koji na Marka očigledno ne djeluje, jer ponavlja svoja „nedjela” za koja ga svaki čas hapse. Marku nije jasno što ga prisluškuju, kada im on u brk uvijek glasno saspe ono što misli. Ni pored crkve ne smije čovjek da prođe, a da ga ne uhapse. Kako su znali da će tu proći i kada? Kako su znali da je to on da baš njega zaustave od svih prolaznika? I što bar ne smisle unaprijed neki razlog? Nije valjda da milogorska Udba ne zna da misli, već samo da slijepo sluša.

Marko Milačić se može osjećati kao najznačajniji diplomata u Podgorici. Prate ga kao da je ruski ili američki ambasador. Ruskog ambasadora prate i prisluškuju kao najveću prijetnju stabilnosti mafijaškog milogorskog režima. Američkog prate da čuju njegove želje da ih ispune prije no što ih on izreče. Nije tajna da su sve diplomate u svijetu pod nadzorom. Razlozi mogu biti različiti, ali mjere su iste. To se čak i ne krije. Recimo, kada se generalni konzul SRJ požalio šefu italijanske policije u Bariju, sa kojim je imao dobar lični odnos, na neki incident, pa je malo više insistirao, kaže italijanski policajac zadužen za njega da se izvinjava za to, da se neće ponoviti, ali da ne vidi zašto se konzul toliko ljuti na to što su mu „greškom” odnijeli kola „paukom”. Jugo konzul mu kaže da su to uradili da bi mu na miru prikačili uređaje za prisluškivanje. Nasmija se italijanski policajac i reče, prijateljski tapšući konzula, po plećima: „Dragi konzule, pa ne radi se to više tako. To su stara skripta. Sada kada vas ja potapšem po ramenu, prospem vam odmah i bubice po sakou”.

Marko Milačić prolazi svakoga dana kraj Hrama Hristovog Vaskrsenja. Milogorski špijuni su znali kuda on ide, pa su izmozgali da ga uhapse u vrijeme obavljanja vjerskog obreda, iako nije imao zabranu kretanja i nije ni ulazio u hram. Ali je Srbin, to je srpski hram i obred, a Marko neće da porekne da je Srbin, pa da bude milogorac! Marko treba da promijeni taktiku. Neka ne ide svakoga dana istim putem, tako da ujutru kada pođe od kuće ni on sam ne zna đe će. A ko zna, ovi balkanski špijuni bi mogli da mu pročitaju misli. Spasava ga jedino dribling a la Savićević. Naime, protivnički igrači nikada nisu znali na koju će stranu naš genije s loptom, jer bi mu, kao i svakom geniju, bilo prirodno da krene kuda ga u tom času povede instinkt. Dakle, lijevo, pa desno, pa „štikla”... A može i u krug. Da malo prošeta te svoje kućne, bolje reći ulične „ljubimce” u ovo vrijeme pandemije.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---