-Piše: Milan Mišić

Četiri mjeseca od kako je u kineskom gradu Vuhanu zaražen prvi pacijent, epidemija koja se u međuvremenu pretvorila u pandemiju: obuhvatila je sve kontinente sa u ovom momentu blizu 300.000 inficiranih i preko 11.000 mrtvih, a da je pritom daleko od toga da je na vrhuncu. Što znači da će biti gore prije nego što bude bolje i da će rat potrajati.

Virus korona i prateća bolest Kovid-19 razlog su za planetarno vanredno stanje, ograničavanje ljudskih prava i sloboda, za „društveno distanciranje”, samoizolaciju za stotine miliona, karantine u nekim slučajevima i za cijele nacije, zatvaranje granica, aerodroma i luka, kao i za mobilizaciju ljudi i resursa koji su u novijoj istoriji bez presedana.

Sve u svemu, civilizacija 21. vijeka dobila je protivnika kakvog dosad nije imala. Ni virus korona, ni Kovid-19 nisu apsolutno smrtonosni, ali se još nismo suočili sa njihovom pravom snagom, mada je jedno već sasvim očigledno: ne možemo im se suprotstaviti tradicionalnim atributima moći kao što su vojna sila ili snaga ekonomije.

Odbrana, doduše, i dalje zavisi od organizovanosti svake pojedinačne države i društva, mada se pokazuje da su kriterijumi za to relativni, jer su u ovom slučaju na ispitu pali i oni koji su se dičili uređenošću svojih sistema i postojanošću institucija.

Po prvi put u središtu je i svaki pojedinac: kolektivna bezbjednost zahtijeva strogu samodisciplinu i ličnu odgovornost. Obuzdavanje ovog „nevidljivog neprijatelja” (virus je 500 puta manji od takođe golim okom nevidljive nam bakterije), koji je istovremeno i spoljni i unutrašnji, podrazumijeva ekstremne mjere individualnog izbjegavanja rizika, čak i onih koji se čine beznačajnim. I sve to u okolnostima kada na mnogo mjesta – uključujući tu i naš region – nema dovoljno pojedinačne svijesti o ozbiljnosti prijetnje.

Tu ozbiljnost nije lako sagledati. Današnja situacija koja se čini da je pod kontrolom, već sjutradan može da se preobrazi u katastrofalnu. Pošto od inkubacije do prvih simptoma proteknu dvije nedjelje, broj inficiranih može da bude i stotinu puta veći od zvanično evidentiranih. Zlatno pravilo zato – kažu eksperti – treba da bude ponašanje kao da je situacija mnogo lošija nego što mislimo da jeste – zato što takva zaista jeste. Ali ne paničiti, uprkos tome što je sve što se događa razlog za paniku.

Da li je, međutim, ova kriza i neizvjesnosti koje proizvodi međaš? Zasad je najvidljivije da ona ubrzava ranije već započetu tranziciju globalnog poretka. Dok se Amerika, predvođena Donaldom Trampom koji svojim tvitovima sije konfuziju i neizvjesnosti, pokazuje nedoraslom situaciji, i dok je Evropa paralisana sebičnim instinktima svojih članica u tolikoj mjeri da se pomalja i dilema da li će ovu krizu preživjeti sama Evropska unija, ulogu odgovorne globalne sile koja brani principe solidarnosti preuzima Kina. U toku je, naime, ofanziva njene meke moći (pomoć Italiji, Španiji i Srbiji), pri čemu se istovremeno pozicionira i kao ključni akter u predstojećem oporavku.

Najuvjerljivije, međutim, zvuči procjena da poslije ovog šoka može da bude i bolje i gore, ali da ništa više neće biti isto, što je možda najbolje formulisao slovenački filozof Slavoj Žižek: „Život će, čak ako se na kraju i vrati u normalnost, biti normalan na drugačiji način”.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---