-Piše: Dragan Mraović

Crnu Goru je 15. aprila 1979. pogodio katastrofalan zemljotres. Stradali su mnogi ljudi, a oko 80.000 ostalo je bez krova nad glavom. Pošto su se Crnogorci u Srbiji uvijek smatrali istom familijom, svaki zaposleni srpski građanin je od 1979. do 1983. godine izdvajao 0,50 odsto od svoje plate za pomoć Crnoj Gori. To je tada bilo oko šest miliona današnjih eura mjesečno, odnosno 72 miliona eura godišnje. Uplaćeno je preko milijardu eura bespovratne pomoći Crnoj Gori, tačnije oko 1.080.000.000 eura. Crna Gora je u međuvremenu postala milogora i vrši najstrašniju antisrpsku propagandu uz neobrisivu ranu priznavanja nezavisne narko-države Kosova, čime se svrstala u agresore koji otimaju svetu srpsku zemlju. I ne samo to, Metohija je istorijski porijeklo države Crne Gore, jer je nju osnovala Srpska pravoslavna crkva čije je sjedište bilo u Metohiji, pa su milogorci iščupali srce Crnoj Gori.

To ne može sprati ništa, pa su milogorci još gori od onih zbog kojih je Njegoš opjevao istragu poturica. Gospodar i njegov premijer čistog srpskog prezimena Marković, beogradski đak, Sveto od Milja, Miško ideolog nisu ničim doprinijeli dobrobiti Crne Gore nego razdoru među braćom uz neviđenu pljačku. Nema ničega što su oni stvorili, ali sve su uništili. Oni su najveći zemljotres u istoriji Crne Gore. Sravnili su je kako ni Turci nisu mogli, jer jedno je da je neprijatelj jači, ali drugo je pred njim se povijati i padati ničice. Takve janjičare majka nije do danas rodila.

Gospodar svoj duvanski imetak pravda time da ga je „stekao” spasavajući Crnu Goru od bombardovanja. On koji je tražio da se bombarduje Murino, ali i druga mjesta u kojima su većina bili oni što nisu za njega. Podstrekivanje na ubistvo nevine djece je zločin koji se kažnjava više od onoga ko ih je svojom rukom ubio. To je ubistvo takozvanog prvog stepena! Naravno, onome ko danas tlači Srpsku pravoslavnu crkvu gore no osmanlije nije znao da Hrist kaže: „Blagoslovljeni mirotvorci, oni će se sinovima Božijim zvati”. Ali za razliku od Gospodara, car Lazar, čija majka i sada ima ostatke svog dvora u Grblju, znao je da ako je cijena mira izdaja, onda nam takav mir ne treba, i to nije mirotvorstvo. On nije nudio nekakvu podjelu Kosmeta, kao Gospodarčić, već je njegov oklopnik Miloš Obilić ubio Murata.

Gospodarčić u Beogradu je shvatio da nijedan Srbin nije politički preživio izdaju Kosmeta pa mijenja svoju retoriku-dlaku, a vidjeće se da li mijenja i ćud? Ipak, nije on vuk, no samo vučić, pa je moguće da opet promijeni ćud i vrati se kosovskom zavjetu. Ako izda taj zavjet – ništa mu neće biti oprošteno! Ako ga ne izda – sve će mu biti oprošteno. Zato i sve što se stavlja na teret Gospodaru, od mafije do lopovluka, nije ništa spram njegove izdaje Kosmeta. Ali, on nema više čak ni mogućnost da bira kao Gospodarčić. On je već izdao kosovski zavjet i ostaje izdajnik. Po tome će biti upamćen.

„Sinovi smo tvog stijenja i čuvari tvog poštenja...” je simbol ljubavi prema Crnoj Gori, ali ne u falsifikatu pjesme koju je sačinio ustaša Sekula Drljević, a Gospodar je to pretvorio u himnu negacije srpstva, poštenje je pretvorio u lopovluk, pa za njega važe riječi Gospodnje: „Stijenu koja te je rodila, zaboravio si...” (Peta knjiga Mojsijeva, 32. 18).

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---