-Piše: Nik Gašaj

Glasine se uopšteno određuju kao vijesti o osobama ili događajima, nepoznatog izvora, koje mogu biti, ali najčešće nisu istinite, a veoma se brzo šire usmenim prenošenjem između pojedinaca unutar neke grupe.

Da bi došlo do širenja glasina moraju postojati određeni uslovi koje, veoma uopšteno, možemo podijeliti u četiri grupe:
1. Zanimljivost sadržaja. Glasina po sebi može biti najrazličitijeg sadržaja, ali on mora biti takav da zainteresuje, privuče pažnju, pokrene i zaokupi najrazličitije pojedince. Predizborna kampanja i pokušaji difamiranja, odnosno ozloglašenja protivničkih kandidata; „informacije“ u vezi s poskupljenjem, nestašicama, insolventnošću banaka, tj. proglašenje nesposobnim za izvršenje platnih obaveza; situacija rata i uništavanja, samo su primjeri nekih sadržaja zahvalnih za manipulaciju javnosti i svjesnog (tada se radi o propagandi) ili nesvjesnog stvaranja i širenja informacija, odnosno glasina.

2. Osjećaj nesigurnosti. Emocionalna angažovanost, želje i strahovi, plodno su tlo za nastajanje glasina, njihovo širenje i mijenjanje. Poznato je da su u ratnim uslovima glasine najbrojnije. Poslije napada na Perl Harbur u SAD su počele širiti glasine o iskrcavanju Japanaca, zauzeću pojedinih gradova u Kaliforniji. Bilo je potrebno mnogo napora pri suzbijanju takvih glasina i uspostavljanju povjerenja u službene izvore informiranja.

Najočitiji je primjer kako strah i želja omogućuju glasine nevjerovatno uvjerenje kod Njemaca u postojanje tajnog oružja koje će u poslednji čas promjeniti ratnu sreću u vrijeme kada su sovjetske trupe bile pred samim Berlinom!

Primjere djelovanja glasina imali smo i u ratnom raspadanju bivše Jugoslavije, kada „provjerene informacije“ o svemu i svačemu, od djelovanja pojedinaca, do ratnih operacija protivnika, nalaze zahvalno tlo u traumatizovanoj javnosti, jednim dijelom na osnovi istorijskih zbivanja na ovim prostorima, a dijelom i na osnovi teško shvatljivih postupaka u izvođenju „ratnih“ operacija, prije svega stravičnih zločina.

3. Nedostatak informacija. Ako su ljudi zainteresovani za neki događaj, a relevantne informacije izostaju, tada oni ili spontano „stvaraju“ informaciju ili su zahvalni objekt nekritičkog prihvatanja propagandnog djelovanja. Najgore što jedna strana u ratu, ili u nekom drugom blažem obliku političkog konflikta može sebi učiniti jeste to da ostavi javnost bez odgovarajućih informacija.

4. Postojanje kohezivne socijalne grupe. Budući da se glasine prenose usmenom komunikacijom, njihovo širenje zahtijeva određeni socijalni prostor. Uočeno je da su glasine najbrojnije u uslovima grupnog načina života, pogotovu ako je grupa dijelom izolovana, kao što je to, na primjer, vojska. Zatim, seoska sredina, kao zatvoreni socijalni prostor bogat neposrednim interakcijama, vrlo je pogodna nekritičkom primanju informacija na osnovi interpersonalne komunikacije, posebno ako te informacije daju pojedinci koji u toj sredini uživaju ugled.

Količina glasina zavisi od važnosti teme za neku socijalnu grupu pomnoženo s nejasnoćom situacije. Glasine mržnje najprisutnije su i one omogućuju usmjeravanje tjeskobe i straha na određenu socijalnu grupu koja se u datoj situaciji definiše kao neprijateljska. U situaciji rata to je dosta jednostavno jer je neprijatelj i službeno određen. Inače, najčešće se mržnja odnosi na manjinske grupe. Prilikom brojnih nerasvijetljenih zločina, ili prilikom neuspjeha u nekim aktivnostima glasine obično unaprijed određuju krivca, a to su po pravilu „oni drugi“.

Mijenjanje sadržaja glasine u procesu širenja jedna je od najznačajnih karakteristika. Budući da je glasina informacija čiji je sadržaj nepoznatog izvora, a prenosi se usmenom komunikacijom, mogućnosti njezine transformacije su ogromne. Svaki učesnik u njenom prenošenju nužno unosi svoje stavove, očekivanja, strahove i nade, dakle, sadržaj glasine se prelama kroz kompleksnu ličnost primaoca informacije.

Analiza stvarnih glasina, kao i ekperimentalna proučavanja, pokazala su prisutnost tri osnovna oblika promjene sadržaja: Nivelacija se sastoji u tome da se prilikom prepričavanja nekog sadržaja gube odeđeni detalji i „izvorna“ priča postaje siromašnija.

Asimilacija je suprotan proces. On označava dodavanje novih sadržaja kao rezultat želje pojedinca da ispriča svom sagovorniku „cjelovitu“ priču, tako da one detalje koje je zaboravio upotpunjuje sadržajima koji mu se čine logičkim i smislenim. Upravo u ovom obliku transformacije glasina dolazi do izražaja lični stav pojedinca, njegovi strahovi i želje.

Dramatizacija je proces naglašavanja nekih elemenata sadržaja s tim što ona prije svega proizlazi iz težnje pojedinca da privuče pažnju svoje okoline, ali i njegove emocionalne zainteresovanosti. Što je situacija nejasnija, a emocionalna zasićenost veća, povećava se mogućnost da određeni sadržaji poprime oblike koji nemaju nikakvu vezu s istinitim događajem.

Glasine su, svakako, snažno sredstvo u propagandnom ratu, prije svega usmjereno slabljenju psihološke stabilnosti neprijatelja. Svakako da se upotreba glasina ne ograničava isključivo na ratne uslove. I u „mirnodopskoj“ političkoj propagandi glasine služe za difamiranje, ozloglašenje političkih protivnika, one stavljaju „bubu u uvo“ javnosti, a ako se pojavljuju često, „iz obično dobro obaviještenih izvora“, tada dobijaju i na vjerodostojnosti.

Osnovni način sprečavanja nastajanja glasina i njihovog širenja je pravovremena informacija. Nikada nije dovoljno često naglašavati da u napetim situacijama, krizi ili ratu, ljudima trebaju informacije. Ako ih ne dobijaju, tada će ili nekritički prihvatiti informacije i interpretacije neprijatelja, ili će doći do spontanog nastajanja glasina i njihovog nekontrolisanog širenja.

(Autor je politikolog)

---