-Piše: Borivoje Ćetković

Nedavno je autorska ekipa snimila dokumentarni film (dvodjelni dokumentarni serijal) koji donosi priču o političkoj biografiji Aleksandra Vučića, o „osmogodišnjim uspjesima i padovima najmoćnijeg čovjeka u Srbiji, njegovom okruženju i perspektivama“. Vučić je glavni junak filma i istovremeno, kako misle njegovi autori, i „saga o pustoši koju prouzrokuje autokratski režim“, o građanima Srbije koji nijesu „prozreli narative koji su ga doveli i održali na vlasti”.

Sam Vučić i njegove brojne pristalice smatraju da nije riječ ni o kakvom dokumentarnom filmu, iako se bavi političkom biografijom srpskog predsjednika, i da je to „izmontirani propagandni uradak, neobjektivan, tendenciozan, maliciozan, pun mržnje prema Vučiću i srpskom narodu“. Snimanje je, kako navode, organizovala i finansirala ujedinjena „tajkunska banda Đilas, Šolak i Mišković –banda koja hoće da ponovo pljačka i zgazi Srbiju“. Istina, čuju se i glasovi (sam Vučić je o tome govorio) da su film finansirali neki zapadni centri moći iz EU i da nije slučajno što se prikazuje u predizbornoj kampanji – meta je predsjednik Aleksandar Silni.

Posebna pažnja u filmu je posvećena Vučićevom odnosu prema Demokratskoj stranci. Uslijedila je teška optužba na njegov račun i na račun naprednjaka: od „žute bande”, kako su demokrate nazvali naprednjaci, preuzeli su mnogo toga – vokabular i, što je najbitnije, proevropski kurs. Ako hoćemo pravo, naprednjaci su zaista uzeli dosta toga, ne samo od „žute bande”, već i od drugih dosovskih stranaka. Preuzeli su kadrove, ideje i, što je najvažnije, nastavili su sa neoliberalnim privrednim i društvenim upropašćavanjem Srbije, koje je otpočelo po dolasku DOS-a na vlast nakon petooktobarskog puča 2000. godine. Aktuelni SNS režim, međutim, ima svoju (dakako lažnu) sliku društvene stvarnosti. Prema naprednjacima i njihovim koalicionim partnerima, Srbija je doživjela i svakog dana doživljava sve viši društveni, privredni, politički i duhovni procvat – tolike blagodati u srpskom društvu nije bilo od devedesetih godina prošlog vijeka. I vladalac sam koristi svaku priliku (makar da otvori neki dječji vrtić ili seosku ambulantu) da navede koliko je izg“rađeno puteva, mostova, stanova, otvoreno fabrika, bolnica... Nije mu, naravno, ni na kraj pameti (uostalom, kao ni njegovim prethodnicima) da javno kaže kako taj ekonomski rast Srbije zavisi od stabilnog priliva stranog kapitala za finansiranje domaće potrošnje i investicija u izgradnji fabrika, stanova, puteva, mostova, aerodroma... U ekonomskoj nauci se zna: ta vrsta ekonomske ekspanzije rijetko ima srećan kraj; pitanje je samo kada će računi biti naplaćeni.

Liderima Saveza za promjene teško pada što su preimenovane političke snage iz vremena Miloševića preuzele vlast u Srbiji na predsjedničkim izborima 2012. godine. Za to preuzimanje vlasti zaslužan je nekadašnji Šešeljev vojvoda Toma Nikolić. Stvaranjem SNS-a stekao je „naklonost EU, i nije slučajno to što su mu tri sata prije nego što su završeni izbori (drugi krug) pojedini visoki zvaničnici Brisela čestitali pobjedu. Nije to bilo bez neke – znaju oni šta rade. Pobjednik Nikolić je ubica svog političkog oca Šešelja, kao što je i Vučić potom odstranio njega iz partijskog vrha i političkog života Srbije, mada u tom pogledu imaju svoje preteče jer je riječ o duboko ukorijenjenoj pojavi u srpskoj istoriji. Od sramotnog ubistva vožda Karađorđa po Miloševom nalogu, ređaju se ubistva srpskih kneževa i kraljeva, a u bližoj prošlosti sjetimo se sudbine Ivana Stambolića; smijenio ga je i politički eliminisao njegov drug i kum Milošević, kojeg je politički favorizovao, da bi i on sam potom doživio da ga Dačić i njegova družina prepuste „sudijama“ Haškog tribunala.

I naš gospodar je afirmisani prevrtač: i on se odrekao prvo svojih „komunističkih političkih očeva“ koji su favorizovali njegovu karijeru, a zatim i samog Miloševića, čim je osjetio pogodan momenat da to uradi.

---