-Autor: Sabine Kinkarc

Više nego bilo šta drugo o stanju naše republike govore male stvari. Na primjer, imejl u kojem direktor škole našeg sina roditeljima saopštava šta je pročitao na onlajn portalu Prvog programa njemačke televizije: gradonačelnik Berlina najavio je zatvaranje škola. Ali, piše direktor, on ne može da nam kaže ništa detaljnije, jer još nije dobio zvanične informacije. „Očigledno da uprave škola ne moraju da budu obaviještene”, piše on sarkastično, ali i nekako bespomoćno. Njemačka je federalna država. Postoji savezna vlada i vlade 16 saveznih država. U nekim oblastima politike, kao što je školska politika, vlade saveznih država samostalno odlučuju, kao recimo sada – da li će škole biti zatvorene ili ne. Kada je u pitanju zdravlje, odgovornost se spušta čak i na treći, komunalni nivo.
To znači da u Njemačkoj nema centrale iz koje se sve kontroliše, svime upravlja i o svemu odlučuje. Umjesto toga, mora biti diskusija, usaglašavanja i koordinacije. Sada, u vrijeme korona krize, poneko to može da vidi kao grešku u sistemu. Može biti da je to tako, ali se trenutno tu ništa ne može promijeniti. Moramo funkcionisati, i to na najbolji mogući način. Baš kao što ovu pandemiju moramo iskoristiti na najbolji mogući način. Ovo je kao poplava: brane su se urušile i sada je zadatak da se namještaj odnese na prvi sprat. Svi moraju da potegnu – i u slučaju poplave i sada. Nismo potpuno bespomoćni. Možemo nešto da učinimo: da se usporimo i razmislimo. Međutim, to ne znači da svako treba da se brine samo o sebi. Ne traži se sebičnost, kao što je kupovina nepotrebnih zaliha – već zdrav razum. Ako idete u kupovinu, možete nešto donijeti i za svoje komšije.
Zahvaljujući našim modernim sredstvima komunikacije, možemo ostati u kontaktu, razmjenjivati ideje i pružati emocionalnu podršku i ako ne sjedimo jedni pored drugih.
Jer, naravno da će biti žrtava. Zašto bi virus korona koštao manje ljudskih života od kardiovaskularnih bolesti i normalnog gripa? Čak i bez novog virusa, u Njemačkoj svake godine umre oko 850.000 ljudi. Takav je život.
Infekcija virusom korona nije apokalipsa, mada se širom svijeta upravo tako stilizuje. To je jednostavno dodatni rizik. Međutim, taj rizik niko ne može u potpunosti da isključi i zato neki tako panično reaguju. Naučno je dokazano: ljudi neki rizik vide manjim ako vjeruju da na njega mogu da utiču, za razliku od rizika kojima se osjećaju bespomoćno izloženi.
Zadatak politike je da nudi zaštitu, takođe i psihološki. Kada savezna vlada kaže da će uraditi sve da privreda i ljudi koji rade ne ostanu bez novca, ona time oslobađa od straha, smiruje i šalje signal da život ide dalje.
A što duže odložimo infekciju, tim bolje. Jer, što više zaraženih ljudi odjednom zatraži pomoć zdravstvenog sistema, to će biti veći broj smrtnih slučajeva. Političari to moraju jasno da daju do znanja – uvijek iznova. Oni pritom moraju da djeluju suvereno i apeluju na zdrav razum građana.
Sada nije vrijeme da se postavlja pitanje da li je politika previše spora, da li griješi ili ko je kriv za ovo ili ono. Sada je vrijeme da od ove teške situacije zajedno učinimo najbolje što možemo. Kasnije možemo suditi i donositi zaključke. Važno je da naučimo lekcije. Šta je funkcionisalo, šta bismo mogli bolje učiniti sledeći put?
Jer, jedno je jasno: pandemija može ponovo doći. Možemo biti srećni što sada imamo posla „samo” sa virusom korona, koji 80 procenata stanovništva neće skoro ni osjetiti. To je mogao da bude i neki daleko smrtonosniji virus.
Ova kriza ima još jednu dobru stranu: Možemo je iskoristiti kao priliku za preispitivanje nepoželjih efekata globalizacije. To da Evropa više ne proizvodi nešto toliko važno kao što su ljekovi bila je velika greška. To moramo promijeniti, čak i ako to košta. Takođe bi trebalo da preispitamo kako se ponašamo prema našim ljekarima, medicinskim sestrama i njegovateljima. Ako virus korona skrene pažnju na neodržive uslove u njemačkim bolnicama, onda u svemu ovom zaista ima nešto dobro. dw.com

---