- Piše: Darko Jovović

Bože, koliko sam se samo puta, naročito u poslednje tri decenije, zapitao da li sam lud, dok sam sopstvenom (ne)razumu osporavao da potpiše ponuđeni sporazum kojim se čovjek oslobađa da misli. Tako sam godinama tražio definiciju za ludilo. Međutim, na osnovu brojnih zapisa, i stručnih i laičkih, do kojih sam došao, nijesam uspijevao da zaključim da li sam zaista lud ili ne? Ipak, vremenom sam uviđao da sam bliži tezi koja ludilo definiše kao „stanje duševne neuravnoteženosti, gdje se osoba ne uklapa u društvene norme, te može biti opasna po sebe i ostale ljude“. Posebno me zanimalo moralno ludilo, vidjevši da nauka tvrdi da se to ludilo odnosi na „vrstu mentalnog poremećaja koji se sastoji od abnormalnih emocija i ponašanja u očiglednom odsustvu intelektualnog oštećenja, deluzija ili halucinacija. No, ni to mi nije pomoglo da donesem sud o stanju svog uma, iako sam priželjkivao da mi neko, na osnovu validnih argumenata, potvrdi da sam lud, jer nije nepoznato da se ludilo može smatrati i blaženim stanjem, te da narod ne kaže bez osnova: „Njemu je lako, on je lud“.

I kad sam izgubio svaku nadu da ću pronaći odgovarajućeg stručnjaka spremnog da mi odgovori na postavljeno pitanje, pojavi se moj spasilac, koji mi skide teški kamen sa srca i potvrdi da sam, zaista, lud. A ko bi drugi mogao da bude najpozvaniji poznavalac naših sveukupnih muka, nego gospodar Crne Gore Milo Đukanović, koji mi stavi do znanja da pripadam ludačkom pokretu, s obzirom na to da sam se, minulih mjesec dana, pridruživao desetinama hiljada ljudi koji su u mirnim litijama šetali našim gradovima. Tako me gospodar učini srećnim, jer, između ostalog, država je dužna da zbrine ludaka i da mu obezbijedi, koliko- toliko, pristojan život, s obzirom na to da sam dosad morao da se mučim. Uostalom, moraće da mi udijeli i nadoknadu za tuđu njegu i pomoć, jer kao ludak sigurno neću moći da se staram o samom sebi, tim prije jer se gospodar pokazao kao dijagnostičar pred čijom konstatacijom ljekarske komisije ostaju skrštenih ruku.

Može se postaviti pitanje da li će država, s obzirom na svoj skromni budžet, moći da zbrine sve one koje Đukanović proglasi ludacima, a njih je mnogo više u Crnoj Gori od onih za koje on ustvrdi da predstavljaju zdravo tkivo društva? Svakako da hoće, jer će se Crna Gora, ako ne po nečemu drugom, brzo pročuti po gospodaru koji svoj narod naziva ludacima, tako da će čitavi svijet pohitati da vidi o kakvoj se to destinaciji radi. Pritom umni gospodar će uvesti visoke takse za strance koji požele da vide Crnu Goru, pa će novca biti u izobilju za zbrinjavanje većine, odnosno onih koji nijesu korisni članovi progresivnog društva. Pomislih, dočekah i ja da nam draga domovina konačno postane obećana zemlja u kojoj se manjinska mudrost unovčava za dobrobit cijelog naroda, i onog ludog, i onog koji to nije.

No, poslije svega, zabrinuh se za svoje buduće blagostanje kad se prisjetih stare izreke koja glasi. „Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine“. Još više se uplaših kad pročitah da je jedan poznati francuski književnik kazao: „ Ono što nas najviše plaši kod ludaka je njihov razuman razgovor“, jer ove iz ludačkog pokreta, izgleda, svi razumiju, iako pričaju srpskim jezikom. Posebno me pokolebaše misli veliklog Getea koji izgovori da: „Svaka smjela ideja u početku izgleda kao ludost“. I na kraju dokrajči me nekadašnja Ciceronova konstatacija: „Da je ludost pustila tako duboke korijene“.

Poljulja se moja nada o boljem životu, koji se temelji na sopstvenom ludilu, jer počeše da javljaju sa svih strana da su i oni najodaniji gospodarevi pametnjakovići počeli da se priklanjaju većini. Tako, ne daj Bože, gospodar može da ostane sam, pa ko će onda da mu potvrdi da pred sobom ima ludi narod. U tom slučaju, ostaće bez svjedoka, pa će neko iz većine morati da preuzme odgovornost za sudbinu domovine, jer će gospodar kao jedini pametan, morati da traži odgovarajuće društvo na nekim drugim prostranstvima, uviđajući da s ovdašnjim ludacima nema šale. Do tada, ja ću i dalje da se pitam da li sam lud?

---