- Piše: Nikola Ivanović

Danas je Crna Gora opet velika. Ona ponovo dostiže orlovske visine. Cijenu tih visina platili su naši preci, kojih se zvaničnici odriču. Od antičke Grčke pa do danas mnogi veliki umovi isticali su - da onaj ko ne respektuje pretke gradi slabu budućnost potomcima. A njemački književnik Viljem Miler misao je dogradio u vidu epitafa: „Preci su samo nule onome ko im se kao nula pridruži.” Otvoreno je nadmetanje u odricanju predaka - ko će biti veća nula.

Male zemlje u kojima postoje brojne manjine, koje zatvaraju svoj etnički prostor nekim samoupravama, a većinska, raspolućena oko nekog bitnog pitanja, otvaraju veliki rizik i stvaraju širok prostor za dalje zavade sa nesagledivim posledicama.

Zakon ima svojstvo zakona ako je u skladu sa zdravim razumom, a ako nije u skladu sa njim naziva se nepravednim zakonom pa u takvom slučaju prestaje biti zakon i više postaje činom nasilja. Tako je od vremena Sv.Toma Akvinskog do danas. Danas bilo šta van propisanog (zakona) smatra se pobunom usmjerenom ka uništenju države, ni manje- ni više. Na litije može ići ko hoće, a identitet mogu propisivati samo „izuzetni”, odabrani, plašim se, iz udaljenog centra. On nam je cilj odabrao. Novocrnogorcima je preostalo da se potrude i ostvare ga, makar morali da se transformišu do neprepoznavanja, kako bi se uklopili u novu balkansku političku slagalicu.

Ta neočekivana smjelost, ta ludost, ta crnogorska sramota bila je povod za kikot i likovanje balkanskih i evropskih „demokrata,” pa sva ta fukara s nama danas ispira usta. Još kad su tome zakonu dodali sprečavanje uticaja pravoslavlja sa Istoka, postali su neizostavni dio tog zatvorenog kruga atlantista. Zato atlantisti s lakoćom ulaze u institucije sistema, jer su Srbi destibilirajući elemenat i „opasnost” za obnovljenu državu.

I Hitler je upro prst na srpsku „opasnost.” Njegova direktiva iz marta 1941. imenovana kao „Pothvat 25” glasi: „Srbi su naši neprijatelji.” Dakle, bilo gdje da su. Uslijedilo je 100 za jednog. I u Pavelićevoj endehaziji Srbe su proglasili kao najveću opasnost pa je NDH prešla na praktične korake: trećinu pobiti, trećinu pokatoličiti, trećinu protjerati. Srbi su jedini narod u Evropi, moguće i u svijetu, koji je imao dva genocida u istom vijeku.

Bojim se da čitava presija prema Srbima i sSrpskoj pravoslavnoj crkvi, a posebno promovisanje crnogorske pravoslavne crkve kao odlivka one hrvatske za NDH ide naruku jednoj davnašnjoj ideji, kako bi obnovljena država bila kapija kroz koju bi Unija duboko ušla u srpske zemlje Balkana. Vijek jednog čovjeka ne znači skoro ništa pri sprovođenju davno zacrtanih ciljeva.

Polovinom sedamnaestog vijeka tom naumu unijaćenja uspješno se suprotstavio Stojan Jovanović iz Mrkonjića (Sveti Vasilije, slava mu i milost), kada su se islam i katoličanstvo borili za duše ljudi. Tada, preko cetinjskog uticajnog sveštenog lica, Mardarija, imamo pokušaj unijaćenja, o čemu svjedoči roman „So zemlji” Ljiljane Habjanović Đurović. Danas treba naći novog Mardarija.

Ovdje je nužno podsjećanje i mali vremeplov, vraćanje na knjige dr Đoka Slijepčevića koji se bavio i fizičkim i duhovnim ustaškim genocidom nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Prvi udar NDH bio je na maternji jezik i Srpsku pravoslavnu crkvu, imenujući je kao „Hrvatska pravoslavna crkva.”

„I za Vatikan i za NDH važno je da će Hrvatska pravoslavna crkva moći utirati put ka Uniji sa Rimom i ako bude aktivno radila pomagaće pohrvaćenje Srba”. (1) (Dr. Đoko Slijepčević: „Jugoslavija uoči i za vrijeme Srugog svjetskog rata, str. 719, Minhen 1978).

Ko je pokrenuo samoporicanje u Crnoj Gori, krenuo je pogrešno: oslanja se na tri fiktivna oslonca - putem nametanja nove crkve, novog jezika i poricanja srpskih korijena. Ima jedna ruska poslovica koja glasi: „Imaš, ne cijeniš, izgubiš, plačeš.”

Ako je narod doveden na raskršće, nužno ga je vratiti na početak. Kad ne znamo kuda krenuti, treba pogledati unazad, da vidimo odakle smo krenuli. Da se vratimo sebi, korijenima, crkvi koja je utemeljila državu daleko prije formalnosti Berlinskog kongresa.

Osipanje savjesti dugo traje. Izgleda da se naglo osula stavljanjem parafa na nasilnički akt koji bi mogli imenovati Zakon o (ne)slobodi... U Crnoj Gori imamo nezapamćenu eksloziju kolektivnih emocija kao reakciju na ludilo pokušaja konfiskacije imovine i uništavanje osmovjekovne Srpske pravoslavne crkve, čime su zakonodavci došli u sukob sa samim sobom. Austrijski psiholog Ervin Ringel uvodi određenje „mimoilaženje sa samim sobom”, kada čovjek postaje vlastiti neprijatelj.

Prelivene ulice pokazuju da je prelivena čaša, što potvrđuje da nema povratka na 1945. godinu, kada je u ime naroda odlučivala partija. Dakle, Crna Gora danas sazrijeva u civilizacijskom smislu, gdje su masovna okupljanja mirna, dostojanstvena, iako je 72 odsto pravoslavnih vjernika udareno u srce, ali trpe i iskazuju svoj otpor na miran način i svoj odnos prema nasilju jedne partije. (Direktor uprave policije tvitom zahvaljuje Mitropoliji crnogorsko-primorskoj na doprinosu da okupljanja građana i litije proteknu bez incidenata). Prelivene ulice protestanata male Crne Gore, u ukupnom zbiru do 200.000 ljudi što je golema brojka i za države od 50 miliona, a ne za države sa nešto više od pola miliona stanovnika, što je zadivilo Evropu i iznenadilo Brisel.

Najava novog čekanja iz Brisela: nema prijema novih članova do 2025. godine, ili čak do 2030. Bez obzira na čekanje, „nacionalni cilj broj jedan Crne Gore je učlanjenje u EU,” citiram stav zvaničnika.

Ivo Andrić o vladanju ljudima piše: „Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja nad njim, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvijek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagija, jer se sa mnogo sreće i vještine, iz zatvora može pobjeći i okova se može čovjek osloboditi, ali ne od obmane! Nisu ni primijetili da su sa puta istinskog života prebačeni na mrtvi kolosjek čekanja. Ne osjećaju to svoje čekanje kao teret ni kao poniženje, jer su se i sami pretvorili u čekanje”.

Ova dubinska opservacija čekanja asocira na ishitrene odluke gdje nijesmo čekali, promovišući na o-ruk novu crkvu, novi jezik, nove korijene, novu braću, uz priznanje privremeno okupiranog Kosova kao novu „države.” Samim priznanjem izgubljen je dio identiteta.

(Autor je bivši direktor, glavni i odgovorni urednik „Pobjede”)

---