-Piše: Milutin Mićović

Šta znače riječi apostola Pavla – da u crkvi Božijoj nema Grka, Jevreja, ni Latina? Ova rečenica može da napravi teške nesporazume, posebno ako je čovjek ogrezao u neku degradirajuću dogmatičnost, u neku partijsku logiku. Jer Grci, Jevreji, Srbi, Rusi, Crnogorci, ulazeći u Crkvu ne prestaju da budu to, ali njihov duh dobija nešto novo, kojim nadrastaju lokalno nasleđe. To je smisao čovjekovog razvoja- nadrastati folklorni, psihološki, kulturni lokalizam. I kineska, i američka, i evropska kultura su lokalne - gledano s neba, ili, iz dubine pravoslavlja. Tim, unutrašnjim putem, zapućen čovjek, postaje nadnacionalan, ispunjen saznanjem o Čovjeku, porijeklu, svijetu, Bogu. U tom smislu, nema u Hristovoj crkvi, ni Grka, ni Srbina, ni Crnogorca, ni Japanca, jer su svi pozvani da preobraze, i nadrastu svoj lokalizam, u ime univerzalne, božanske suštine... I sad dosta teologije! Nemamo više vremena za duboke teme. Jer, potrovasmo se, među sobom, posebno mi Srbi i Crnogorci, u ovoj stiješnjenoj Crnoj Gori, nad kojom se iživljavaju nedorasli lideri, plaćenici globalista. A trovanje ide utoliko brže, jer su Srbi i Crnogorci ista krv. I nerazumijevanje ide još brže, jer su istoga jezika i nasleđa. I svako je preporučen za trovanje i samotrovanje, ko ostane u toj primitivnoj, nacionalističkoj religiji. Jer u toj religiji nema Izlaza - samo ima poraza! A Hristos je otvorio čovjeku Izlaz, da ne tumara zatvoren u svojoj naciji, pa i kad ima plemenito rodoljublje. Dobro činiš i sebi i svom narodu, ako imaš taj Izlaz, tu moć samonadrastanja, tu Božiju podršku. A bez toga, u što onda spadaš, pita te Njegoš.

Kad se dohvati ovih pitanja, predsjednik Đukanović od sebe pravi grotesku, koja se rasprskava u sirovim manipulacijama i konfuznim gestikulacijama. On bi htio neku crkvu koju bi mogao smjestiti u svoju partiju, kaže mi prijatelj. Toliko zna o Hristovoj Crkvi, koja je viša i od Grka i Jevreja, a posebno od Srba i Crnogoraca, koje je on u ovom balkanskom klancu izdijelio i zavadio, pa jedni drugima oči vade, a on opako kolo vodi.

Zašto narod, okupljen u molitvenim litijama po Crnoj Gori ne ističe ni svoje srpstvo, ni crnogorstvo? On to ne može da shvati, pa kaže, „ludačke litije“. Jer ne može da pojmi šta je pravoslavni čovjek koji razgorijeva „božansku iskru“ i slavi Boga pravde. Pa i po ovome se vidi da je Đukanoviću Njegoš strani pisac, i okupaciopni vladika i gosudar. Ko nema bar i najmanji zračak te božanstvene iskre, neka ne pominje Njegoša, ni Njegošev narod, ni Njegoševu Crnu Goru.

Prijatelj me pita - kako se Đukanoviću ne smuči na sebe i na svoje opako djelo? Kad se udruže totalna ambicija, i totalno neznanje, obavezno prave totalnu katastrofu. A hoće da stoji na čelu naroda? Ne zna za onu Hristovu riječ: Mnogi koji su prvi, biće poslednji!

Dijete postkomunizma, postistorije, postistine i virtuozne političke manipulacije, od zelenih dana. Ali manipulator jednom uđe u svoje makaze. Kad se čovjeku i narodu postave osnovna pitanja, vidi se – ima li ga ili ga nema.

Ovaj narod u „ludačkim litijama“ posvjedočio je da ga ima, da nosi pamćenje, slobodu, nadu u Boga istinoga. Komunisti su bili jasniji - izgonili su crkvu iz partije. A on ovakav, hoće crkvu da utjera u partiju? Komunisti bi mu rekli – dijete ne budali. A Sula Radov bi rekao ono što je rekao Zeku malom: „Ne može brod u kamenicu“.

(Autor je književnik)

---