- Piše: dr Blažo Zlopaša

Nikada se ne možemo dovoljno načuditi kako se neki događaji slučajno ukrštaju, naravno kada se najmanje nadamo, a da za to nijesmo spremni. Tako me je ovih dana „slučajno“ pronašla jedna crno- bijela fotografija sačinjena u Nikšiću maja 1951. Teško bih prenio nekome šta sam osjetio kada sam gledao tu fotografiju. Šta je sve u mojoj glavi u tim trenicima prohujalo. Prepoznajem osam sveštenika Nikšića, okupljenih oko odra. Prepoznajem lice moje majke, vidim sebe iz perioda mladosti. Prepoznajem rođake, prijatelje i neke Nikšićane. U sanduku leži moj omiljeni stric, sveštenik Vladimir Petrov Zlopaša. Bliski prijatelji došli su, izjavili saučešće i odmah pobjegli, da ne bi bili zapaženi da koračaju za krstom i osam popova. Uz fotografiju sam dobio i ćiriličnu osmrtnicu s krstom, koju je sačuvala moja odavno pokojna sestra od tetke. Tada su osmrtnice po nikšćkim lipama bile s crvenom petokrakom, rijetko s krstom. Iz straha, mnoge su bile bez petokrake i krsta. Kao strijela me probola činjenica da je moj stric Vlado imao samo 41 godinu kada je u zatvoru umoren. Koliko su morali tući i mučiti zdravog čovjeka od 41 godinu!? Sjećam se kaputa koji je uhvatila memla od ležanja u hladnoj i vlažnoj ćeliji. Slavili smo krsnu slavu Đurđevdan. Sirotinjski i skromno u to vrijeme. Na vratima se pojaviše dva poznata lica- milicajac i udbaš. Dobro smo ih poznavali. Za trpezom okupljena porodica i nekoliko prijatelja. Milicajac, posprdno iz sveg glasa kaže: „Vidi buržoazija slavi! Kolika im je šterika!?“ Moj otac mu uzvraća: „ Kakva buržoazija, ne manitaj, Dobrivoje, to nije šterika, nego svijeća! Popijmo po jednu i nazdravimo danas je Đurđevdan. Koja je preša, sjedite, da prezalogajite s nama, ovo što ima, valja se kada je slava!“ Milicajac ne sluša šta mu moj otac zbori, obrati se mome stricu: „Pope, jesi li se najeo!? Ajde! Moraš na informativni razgovor!“ Stric u svešteničkoj mantiji s plavim pojasom ustade. Povedoše ga. Slavski ručak se prekide. Zavlada tajac i strah. Šta li je skrivio moj stric, pitam oca? On ne zna. Izgleda nijesu znali ni oni koji su ga poveli. Samo su izvršili nečiju naredbu. Nakon mnogo godina, saznao sam za stričev „grijeh“! U Nikšiću 1942. na Saboru sveštenstava svih srezova donesena je rezolucija o osudi bratoubilačkog rata i komunističkih zločina. „Glas Crnogorca“ na Cetinju izdaje istorijski časopis „Pakao ili komunizam u Crnoj Gori“. „Grijeh“ moga strica bio je što je svojim potpisom osudio bratoubilaštvo, zločine nad nevinim ljudima, naročito nad sveštenstvom. Jednom prilikom imao sam veliku čast da upoznam patrijarha Pavla i da budem za trpezom u patrijaršiji. Odmah me je upitao šta mi dođe Vladimir Zlopaša!? Kazao mi je da su zajedno studirali šestorazrednu Bogosloviju u Sarajevu. S ponosom sam od tog svetog čovjeka slušao priču o mom stricu. Želio sam da čujem patrijarhove riječi o tome gdje je posijano sjeme zla stradanja mog strica i mnogih od bratske ruke... Patrijarhu su ustaše ubile brata Dušana, a jedan moj stric Dušan nastradao je u Jasenovcu. Patrijarh mi je bratoubilaštvo objašnjavao Biblijom i Svetim pismom; da ono postoji od kada postoji čovjek kad je Bog istjerao Adama iz raja, a Kain ubio brata Avelja iz zavisti.

Biblijsku priču o razdoru pretvorio sam u jedan istinit događaj u Cavtatu. U smiraj avgustovskog dana cavtatskom rivom idu dvojica i glasno psuju nekog. Jedan je visok, a drugi je nešto niži i iz svega glasa viče: „Majku mu j...m šta nam je napravio!” Korpulentni baritonskim glasom: „ Uh, da mu... šta nam uradi!“ Sa suprotne strane prepuna terasa grohotom se smije dvojici poznatih ličnosti, glumcima Zoranu Radmiloviću i Živanu Saramandiću. Iza stola viknem: „Zorane, ko vas je to naljutio!?” Zastadoše. Zoran iz svega glasa odgovara: „Doktore, kralj Aleksandar, majku mu j...m, šta nam napravi! Mogao je da napravi državu, a on nas predade vječitim neprijateljima da nas muče... majku mu...“Pozovem ih da sjednu sa nama. Pozorišna scena se nastavlja za stolom na uživanje prisutnih. Ova humoristička scena desila se na cavtatskoj rivi, koju je podigao Milan Stojadinović da bi dobio izbore, a nekoliko koraka od kafanskog stola su kuće Vlaha Bukovca i Valtazara Bogišića. Prvi je napravio veliko umjetničko kapitalno djelo sliku „Kaina i Avelja“, a drugi je na poziv knjaza Nikole napisao ćirilicom Imovinski zakon Crne Gore. Knjaz je pozvao Bogišića na Cetinje i kazao mu: „Bogišiću, pozivam te da mi napraviš imovinski zakon moje plemenski razjedinjene Crne Gore. Sve što tražim od tebe je da ti to bude životno djelo!“ I bi! Do danas, taj zakon je neprevaziđen u pravnoj nauci! Humor beogradskih glumaca sa cavtatske rive je zbilja, zlo sjeme podjela i sukoba, koje su započeli unuk i đed zbog vlastoljublja- neizlječive bolesti. Unuk je izbrisao državu u kojoj je rođen, na Cetinju. Protjerao je i đeda, koji nije bio bezgrešan vladar kao apsolutista. Posmatrajući istorijski hod mogao je napraviti državu koja bi se zvala Ujedinjeno kraljevstvo Srbije i Crne Gore, jer je od iskona to bio jedan narod. Nepobitna je činjenica, da nije bilo Jugoslavije, u kojoj sam proveo i najljepši dio mladosti i života, ne bi bilo Jasenovca, Jadovna, jama napunjenih Srbima i današnjih podjela! Partizani su odigrali na istu kartu. Odnekuda se pojavio lažni car Josip mali, visok svega 171 cm kome nikad niko nije utvrdio identitet, biološkog oca, tačan dan rođenja, ostaje da danas tajna i zašto ga na Dedinju poklopiše pločom od nekoliko tona bez petokrake s kojom je slao Srbina na Srbina i odredio im da slave dan ustanka kad je Srbin ubio Srbina! U Pitsburgu 1961. kazao je vajaru Ivanu Meštroviću, kada je naredio da se ukloni Njegoševa kapela: „Ne razbijajte glavu srpskom hegemonijom. Ni pedeset godina poslije moje smrti Srbi neće znati šta ih je snašlo!“ Crnogorska nesreća oličena je u Milovanu Đilasu, utemeljivaču zla na kojem se zasnivaju današnja događanja u Crnoj Gori. Taj proces i dalje traje. Nada je u tome što su srpska i pravoslavna osjećanja u narodu najveća snaga i razuman nesavladivi otpor vladaru koji nastavlja djelo lažnog cara. Časni Vidoje Žarković i družina otišli su sa vlasti, upozoreni jednom rečenicom: „Idite mi vam više ne vjerujemo!“ Ovi današnji to ne namjeravaju da učine!? Dok ispisujem ove redove, kazuje mi se da su ljudska duša, mozak i asocijacije čudo. Gledajući grubo ponašanje policije ovih dana po Crnoj Gori, osjetio sam nelagodu, za koju nijesam znao odakle dolazi. Ova zaboravljena, crno- bijela fotografija koja me je pronašla, učinila je da se ponovo osjećam kao dijete koje se plaši bratoubilačke ruke, i da se osjetim kao onog trenutka kada sam shvatio da se striko Vlado neće vratiti! Da li će policajac koji danas bije braću osjećati sramotu koju je osjećao milacajac koji je moga strica odveo na robiju, mučenje i mučeničku smrt, a koji je pri svakom susretu tražio moj oproštaj? Plašim se i ljutim, al’ uz nadu da smo iz gorkog crnogorskog taloga i tragičnog iskustva naučili kuda vodi progon Crkve i napad na nju. Pa vi samo udrite, braćo!

---