-Piše: Milisav S. Popović

Bio je kako strast nalaže, očigledno zgodan, kad oči ne znaju šta prije na njemu da odaberu. I robusno nježan... takve mekote, da samo snažan muškarac može da je nosi.

Opio je... prvog trenutka kada su ga isprebijanog doveli. I ostao joj u kičmenoj kori... da bridi, minut nakon ponoći. Svake noći.

A ona... krasna od samoće koja joj se nametnula. I zbog nedvosmislene odluke da se ne zadovoljava bršljenom... samo zbog pomisli, da tamo negdje postoji voće koje bi mesom usana odgrizla. Bješe netaknuta, na tri od dva načina - što je učinilo veličanstvenom... i duboko nevidljivom. Pred njim, dio ispod grla, do zasjeka između grudi, pustio bi omamljujući ton (kao kad se malina nalije likerom od zvuka deset violina) - koji nije htjela da oda, ali bi je želja u tome omela. Svaki put... baš svakog susretnog momenta, kao kad lavica nasluti dolazak kralja. Svakog puta bi pulpom orosila... rajski zamirisala.

Pa da je samo zbog ljepote, to dvoje je trebalo pustiti da se u znoju opoje. A bilo je mnogo... mnogo više... previše za oboje. Pjesma koja traži da im se sokovi kožom zadoje. Nažalost, bješe to priča koja je prije naslova upisala tačku... znak uzvika, tačnije. Što je samo uognjilo vatru. Čežnja je bujala, i kad su najsuvlji časi... poput ovoga.

-Uvešće te u stanje vještački izazvane kome.

Vrat nije pomjerao, iako su mu oči zasjekle ugao do nje. Vrati pogled na liniju gdje su more i četinari narubili horizont.

-Do kad - stegnu prstima kamen terase.

- Na neodređeno.

- Znači zauvijek.

Povuče suzu ispod kapaka, namjesti rever mantila te krenu put njega... ali se zaustavi na „bezbjednih” osam koraka.

- Ranio si saniteta.

- U njemu je bio demon... žao mi je što nisam dovršio posao.

- Ti i dalje vjeruješ u sve to?

- Ti ne? - okrenu se i spusti sav svoj obzir na njene oči.

Gledala ga je... „Bože, uzeće mi ovog divnog ludaka!” - misao koja je iscijepala sve njeno iskustvo kao ljekara, svako njeno drugo razmišljanje proisteklo iz racija... „Moram nešto da preduzmem... moram!” - i odjuri nazad (hodnikom do direktora).



* * *

-Šta zapravo želiš? (grubo zaklopi notes) Ovdje je već tri godine. Sve smo probali... sve! (unese joj se u lice) Ubio je više lica u svom sumanutom pohodu. Ovo jeste bolnica... ali je ujedno i zatvor.

-Samo još jedna prilika... dozvolite da probamo drugim pristupom. Za pacijente koji pate od parašizoidne konkluzije...

- Od demonološke konkluzije, koleginice! Budite precizni (izlomi zglobove na šakama) Taj ludak misli da je odabran da uništava đavole... demone. I opet, odlučili su, nema smrtne kazne... (razočarano se osmijehnu) Samo koma.

-Zar Vam to nije neobično, direktore? (pokuša da mu dotakne prste) Kao da žele da ga održavaju u prividnom životu... za istraživanje.

-Bah! (odmahnu) Šta god... samo neka prokletinju vode odavde.

- Molim te... (spusti pogled na pod)... Znamo se toliko dugo. I sam vidiš da tu nešto nije kako treba... ne govore nam sve. Od dana kad nam je predat... nešto... nešto...

- Šta? (bijesan, ali donekle poražen) Šta tačno?

- Vidio si... tako je miran... najveći period vremena je tako miran. I izuzetno nježan prema svima...

- Dok ne poludi... i ne skoči da šakama rastrgne dušnik nekom nesretniku.

- Znam... taj novi sanitet... ali, ali... moraš priznati da ni tebi nije djelovao „čisto”.

- Pa je zbog toga zaslužio da završi na hirurgiji? Jer je antipatičan?

Ućutaše oboje. U glavi joj se ureza slika sa terase.

- A kako objašnjavaš da nema nikoga... krvnog srodnika... nikoga? Naše službe su pokušale da pronađu porodicu... dalju rodbinu... nigdje niko.

- (osmijehnu se) To mu moram priznati... Ionako od početka tvrdi da je „sam rođen” na ovoj zemlji. Da tako nastaju anđeli osvetnici.

- Da! (u toj rečenici nađe sulud trag mogućeg spasa)... Nema oca niti majku. Zar to nije čudno?

Protrlja sljepoočnice i zatvorenih kapaka prozbori:

- Molim te... dosta je... ne upadaj i ti u tu fantaziju. Zbog njega sam osijedio... Sve i da hoću, ne mogu da mu pomognem. Instrukcije su poslate odozgo. Ruke su mi vezane. Sve i da hoću... a ne želim.

Hladna tmina joj stegnu srce. Dah izađe kroz suze. Ustade. Okrenu se da ode... no, povrati se.

-Samo još ovo, direktore... Kako ćeš u izvještaju objasniti da „naš ludak” nema pupak?

I ode... ode da taj dan provede sa njim... makar i da ćute.



***

Osjetio je njen miris izdaleka.

Bio je srećan... Znao je da će da mu padne u zagrljaj.

I neizmjerno tužan... jer će morati da je ubije.

(Autor je književnik)

---