-Piše: Miroslav Brajović

Vaše Visokopreosveštenstvo, nasledniče Svetih Petrovića, rođen sam na svetoj srpskoj zemlji, na Kosmetu. U miru, u navodnoj slobodi onih davnih i teških sedamdesetih godina prošloga vijeka, disao sam vazduh kojim su živjele naše kosovske svetinje. Gazio sam po zemlji koju sam kao dijete donio na bosim nogama u tada navodno slobodnu Crnu Goru i nikada mi nije bilo jasno zašto sam iz jedne „slobode”, sa roditeljima i porodicama Brajović, a bilo nas je desetak, bježao u drugu. Nisam, kao dijete, uspio da „dokučim” kome i zašto dugujemo selidbu i bježaniju.

Odavno sam zreo čovjek, muž, otac i djed i već decenijama ličnu i porodičnu sreću gradim u svojoj Zeti učeći djecu i bližnje da je naš dom i onamo, za brda ona, i ovamo, u ovim brdima.

Vi ste, vladiko, tokom mnogih od tih decenija bili moja i narodna luča, išli smo za Vama znajući da vidite dalje i bolje, da gledate nekim drugim očima. Mogli smo svi vjerovati da vidite svjetlost na kraju tunela u koji smo zapali i svojom voljom i voljom tuđina. Ubjeđivao sam sve svoje prijatelje da ste u pravu i kada ste krajem devedesetih podržavali beogradske studente, kada ste šetali sa njima, iako je ogromna većina naših sunarodnika Srba vjerovala da je sve smišljeno za rušenje Miloševića i da nam to nikada neće donijeti demokratiju.

Znao sam da ste iz najbolje namjere tada dozvolili Đukanoviću da Vam se približi jer ste vjerovali da se nikada neće baciti kamenom na našu svetu Srpsku Crkvu, da ima straha Božijeg i obraza svojih predaka. Izdao je i Vas i sve nas, a Vi ste nedavno, Bogu hvala, rekli da se Milošević upisao u knjigu mučenika stradajući u Hagu.

Navikli smo odavno da Vi pastirski udarate po svjetovnoj vlasti i u Crnoj Gori i u Srbiji. Dok smo živjeli zajedno, ja koji sam rođen na Kosovu, vjerovao sam da tako treba.

Danas kada mi Srbi u Crnoj Gori nemamo mnogo prijatelja, ni unutra, ni spolja, boli nas duša i gasi se svako sjeme nade u nama kada vidimo i čujemo da gotovo istom mjerom udarate i po predsjedniku Crne Gore i po predsjedniku Srbije. Vi imate svoj kantar pravde, ali mi obični ljudi vjerujemo da kada god „udarite” po Aleksandru Vučiću, naši neprijatelji u Crnoj Gori i van nje likuju, „procvjetaju” i nastavljaju da mrze i Vas i nas, i cijeli naš rod.

Znam da ste odgovoran episkop i Božiji sluga i znam da odavno vidite kako današnja vlast u Beogradu nije kriva za ono što se Srbima i našim svetinjama dešava na Kosovu i Metohiji. To stanje smo naslijedili svi, i Vi, i predsjednik Srbije, i mi, obični ljudi koji traže slogu.

Nama malim ljudima i grešnicima učinićete veliku radost i sreću ako sve što treba da kažete vlastima u Srbiji kažete tamo gdje čujete samo Vi i oni, tamo gdje neće uživati dušmanske uši.

Poznajem Aleksandra Vučića i znam da nije izdajnik, znam da neće nikada trgovati Srbijom. Znam da je častan, pošten i hrabar čovjek, znam da je spreman da svoj narod i svoju zemlju Srbiju brani i sopstvenim životom. Poznajem i Vas i znam koliko nam trebate u ovim vremenima. Molim Vas kao jedan mali čovjek, sin Kosova, sin Zete, čovjek i Srbin, da učinite sve da se niko više i nikada ne raduje našoj neslozi ili Vašim oštrim riječima.

Vi, koji predvodite naš narod, bilo crkveno ili laički, potrebni ste nam u slozi ili ćemo sve izgubiti. Ovo što ja skromno pišem misli mnogo pravoslavnih Srba iz Crne Gore. Osluškujemo Vaš glas i glas našeg patrijarha Irineja, osluškujemo zvaničnu Srbiju. Ubijeđeni smo da nema izdaje, ali ima velike muke jer ste svi Vi odavno, povodom Kosova, isključivo došli na „gotovu štetu”. Uradite najbolje, nađite razumijevanje za državnu vlast Srbije jer su joj noževi zabadani u leđa i odavde, iz Vaše i moje Crne Gore. Ranjenom, posebno od brata ranjenom, treba lijepa riječ više nego hljeb, onaj kosovski i zavjetni.

Dragi naš vladiko, čuo sam od velikih umnih ljudi, a možda i od Vas samoga, kada je rečeno – „čije je stado, toga je i planina”. Često se pitam – šta će nama planine ako ostanemo bez stada i šta će nama svetinje ako u njima ne bude imalo onih koji će svijeću zapaliti i Bogu se pomoliti? Šta će nama svete zemlje ako od nas Srba na Kosovu traga ne ostane, a svetom zemljom srpska noga ne bude koračala?

Kao grešan čovjek i običan smrtnik, tvrdim – za mene i mnoge slične meni, izdaja nije ono što ne možeš odbraniti! Izdaja je ne uzeti nešto što uzeti možeš i to malo uzeto i sveto, na kraju i sačuvati. Bolje nešto, nego ništa!

Dakle, ja i ljudi koji slično razmišljaju, duboko i bez rezerve vjerujemo da izdaje neće biti, već da će predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uzeti ne samo što mora, već i više od toga.

Dogodine u Prizrenu i u Svetoj Pećaršiji!

---