- PIŠE: Miloš Spaić

Obrazovni sistem u Crnoj Gori, gledano iz ugla OSI, i dobar je i loš. Neki pozitivni pomak postoji, ali nikako da se nešto dovede do srećnog kraja. I ono što postoji nekako je odrađeno do pola, a i dalje se na osobe sa invaliditetom gleda manje ili više s predrasudama ili sažaljenjem, kao i uz korišćenje neprimjerenih izraza kada se o nama priča.

Ono što daje temelje postizanja jednake dostupnosti obrazovnog sistema za sve jeste inkluzivno obrazovanje. A šta je to?

Inkluzivno obrazovanje je ključno za postizanje visokog kvaliteta obrazovanja za sve učenike-studente, uključujući i osobe sa invaliditetom, kao i za razvoj iinkluzivnih, mirnih i pravičnih društava. Samo inkluzivno obrazovanje može pružiti kvalitetno obrazovanje i socijalni razvoj osoba sa invaliditetom, kao i univerzalnost i postizanje nediskriminacije u pravu na obrazovanje.

Pravo na inkluzivno obrazovanje obuhvata transformaciju u kulturi, praksi i politici svih formalnih i neformalnih obrazovnih okruženja, kako bi se prilagodili različitim zahtjevima i identitetima pojedinih učenika-studenata, zajedno sa obavezom da se otklone barijere koje to onemogućavaju. To podrazumijeva jačanje obrazovnog sistema kako bi se došlo do svih. Fokusira se na potpuno i djelotvorno učešće, pristupačnost, prisutnost i dostignuća svih, pogotovo onih koji su iz bilo kog razloga isključeni ili su u opasnosti da budu marginalizovani. Inkluzija uključuje pristup i napredak u formalnom i neformalnom obrazovanju bez diskriminacije. Ona nastoji da omogući zajednicama, sistemima i strukturama da se bore protiv diskriminacije, uključujući štetne stereotipe, prepoznavanje različitosti, promovisanje učešća i prevazilaženje barijera za učenje i učešće za sve, fokusirajući se na dobrobit i uspjeh osoba sa invaliditetom.

Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom garantuje pravo na inkluzivno obrazovanje, odnosno države članice obavezuje da moraju osigurati ostvarivanje prava OSI na obrazovanje putem inkluzivnog obrazovnog sistema na svim nivoima uključujući predškolske ustanove, škole, osnovne i srednje i visoko obrazovanje, stručnu obuku i doživotno učenje i društvene aktivnosti za sve uključujući osobe sa invaliditetom, bez diskriminacije i pod jednakim uslovima sa drugima.

U crnogorskom zakonu inkluzivno obrazovanje regulisano je prije svega Zakonom o obrazovanju i vaspitanju djece sa posebnim potrebama... Moram reći genijalan naziv zakona. Tu vidimo ovo što sam gore naveo pišući o tome koji se izrazi koriste kada se priča o OSI. Posebne potrebe?! Mi nemamo posebne već sasvim normalne potrebe kao i svi drugi samo se traži jednakost sa drugima. U daljem tekstu neću ukazivati na greške u terminologiji jer mislim da je to više nego jasno. Da nastavimo sa zakonskim okvirom... Ovaj zakon prepoznaje među djecom dvije kategorije koje se usmjeravaju u obrazovni proces: djeca sa smetnjama u razvoju i djeca sa teškoćama u razvoju. Djeca sa smetnjama u razvoju su djeca sa tjelesnom, intelektualnom, senzornom smetnjom, sa kombinovanim smetnjama i smetnjom iz spektra autizma, a djeca sa teškoćama u razvoju su djeca sa govorno-jezičkim teškoćama, poremećajima u ponašanju, teškim hroničnim oboljenjima, dugotrajno bolesna djeca i druga djeca koja imaju poteškoće u učenju i druge teškoće uzrokovane emocionalnim, socijalnim, jezičkim i kultorološkim barijerama. Postupak usmjeravanja je postupak kojim se na osnovu stručnog mišljenja komisije daje predlog za usmjeravanje u odgovarajući obrazovni program i donosi program vaspitanja i obrazovanja u koji se dijete usmjerava, određuje se obim i način izvođenja dodatne i druge stručne pomoći za školu, odnosno resursni centar u koji će dijete biti upućeno imajući u vidu očuvane sposobnosti vrstu i stepen smetnje u razvoju. Komisija daje predlog o usmjeravanju na osnovu neposrednog pregleda djeteta, svoje procjene, razgovora sa roditeljima, kao i na osnovu zdravstvene pedagoške edukaciono-rehabilitacijske, psihološke i druge dokumentacije koju dobija od odgovarajućih ustanova, i olakšavajućih i otežavajućih faktora sredine koji pospješuju ili otežavaju učešće u vaspitanju i obrazovanju. Inkluzivno obrazovanje se izvodi putem obrazovnog programa uz obezbjeđenje dodatnih uslova i pomagala, obrazovnog programa sa prilagođenim izvođenjem i dodatnom stručnom pomoći posebnog obrazovnog programa. Individualni razvojni obrazovni program je dokument kojim se postavljaju obrazovni i razvojni ciljevi i definišu metode njegovog ispunjavanja za svako dijete. Dodatna stručna pomoć je pomoć koju pružaju stručni savjetnici škole ili resursnog centra, spoljni stručni savjetnici u primjeni obrazovnog programa sa prilagođenim izvođenjem. Ova pomoć se pruža individualno.

Sve ovo u Crnoj Gori postoji, dakle postoji komisija za usmjeravanje djece sa invaliditetom koju čini multidisciplinarni tim koji svoja rešenja donosi na osnovu neposrednog pregleda procjene i druge medicinske i ostale dokumentacije. Ukoliko dijete ima očigledan invaliditet ali nema rješenje komisije, za njega ne može biti izrađen prilagođeni plan obrazovanja, što je naravno problem, jer zašto bi iko dobijao posebna rješenja i na osnovu toga dobijao nešto, to je po meni separatizacija koje ne treba da bude... Smatram da bi to trebalo da je unaprijed obezbijeđeno, i da škole treba da budu inkluzivne za sve. Problem je i sa asistencijom u nastavi zato što je asistenata malo, obično nisu edukovani za taj posao, a i mijenjaju se u kratkom roku. Kada se prebrode ovi nedostaci, dolazimo do visokog obrazovanja. Zakon o visokom obrazovanju garantuje osobama sa invaliditetom besplatno školovanje bilo da su u pitanju državni ili privatni univerziteti, postojanje afirmativne akcije što podrazumijeva obavezan upis kandidata koji su OSI, kao i dostupnost obrazovanja svima.

Ovo je sve pohvalno ali je problem u dostupnosti, jer i dalje je veliki problem sa pristupačnošću obrazovnih ustanova, gdje je nešto urađeno ali malo, zatim s pristupačnošću literature, gdje je počelo nešto da se radi posredstvom civilnog sektora ali je to tanko, a i ruku na srce nije to na civilnom sektoru već na državi i Ministarstvu prosvjete, kao u ostalom i sve pomenute norme zakona.

Moj zaključak je da svima treba obezbijediti jednake mogućnosti u skladu sa sposobnostima... Onima kojima to treba zbog specifičnosti invaliditeta, treba da se obezbijedi potrebna kvalitetna podrška, ali smatram da većina OSI može i mora biti u redovnom obrazovanju i da im ne treba nikakvo specijalno usmjeravanje i ničija specijalna procjena naravno uz prilagođavanja koja im i inače trebaju nevezano za obrazovanje, jer je svaka osoba sa invaliditetom jednak građanin i pripadnik ljudskog roda kao i svi ostali.

---