- Autor: Jelena Veljača

Taj trend kako biti bolji čovjek konačno se počeo, poput drčne zelene mladice neke biljke kojoj niko nije davao šansu, razvijati u nešto nalik trendu. Što je fantastično. Nakon velikih sisa, tankih obrva, Kardašian zadnjice, i pametnih telefona, došao je red na #kakobitiboljaosoba trend.

Ja sam oduševljena. Jedino što ni ovaj trend nije zaobišao problem trendova - površnost. Naime, prilično su u neskladu dobrota i trend.

Evo zašto. Kad šerujete divlju mačku kako, konačno spasena, mirno, prepuna zahvalnosti, leži na prsima dobrotvorca na čijoj je uniformi strateški zavezana ili fotošopom dodata brazilska zastava, vi se osjećate kao empatična i bolja osoba, sve je to meni jasno, znam kako instantna gratifikacija funkcioniše još od vremena kad smo otkrili internetski šoping.

Nema tu vremena, a ni suštinske potrebe za pitanje kako da ta divlja mačka, gepard čini mi se, ili nekakva puma, nije pojela dobrotvorca, kako je ta zastava tako kristalno čista, a on s mačkom od 250 tona pluta u Amazonu, i je li moguće da je mačka upucana nekim uspavljivačem da bi bila spasena, ako smo je, mi ljudi, uopšte spasavali.

Ta fotografija na vašem wallu znak je da saosjećaš s Amazonijom ili Amazonom (dugo u tom narativu nije bilo jasno je l’ u pitanju prašuma ili rijeka, al’ to su ionako sitnice koje su se doduše znale zagnojiti i do nivoa suludog heštaga #amazon), i da, iako voliš Mek Donalds u četiri ujutro kad se vraćaš kući iz izlaska, voliš i životinje.

To što je vjerovatno Mek Donalds zajedno sa svim ostalim jednako popularnim prodavačima procesuirane hrane i hamburgera kriv za jednu četvrtinu uništenja Amazonije, pustimo sad to na stranu, jer životinja plače čovjeku na ramenu, a ti si užasnut okrutnošću brazilskog predsjednika.

Jednom mi je prilikom direktor programa televizije na kojoj sam radila puštao klipove konja koji plaču u turskim sapunicama.

Objašnjavao mi je kako konjska suza utiče direktno na porast gledanosti. I stvarno je čovjek bio u pravu. Porastao je naglo broj onih koji mole za Amazoniju.

To je l’ neko iz nekog lanca brze prehrane stisnuo Trampa da stisne onog ludaka od brazilskog predsjednika oko cijene goveda koji se tamo u bizarnim uslovima uzgajaju za sve njih, nebitno sad, pustimo naftu, vozimo se i dalje porodično svako u svom autu, ali šerujmo slike #prayforwildlife.

Pluća svijeta, dakako, pripadaju Brazilu, i to nikoga ne zabrinjava jer smo navikli na to da smo jednom davno pristali na konstrukt države kao takve, na izmišljotinu koja se nekom našem pretku učinila kao jedini način da se zaustave ratovi i obuzdaju ambicije moćnih naroda.

Kao što kaže jedan moj prijatelj - da #miHrvati slučajno posjedujemo Amazoniju, da su nam u toj bizarnoj tomboli dijeljenja prirodnih resursa potkapacitiranom naoružanom kolonijalističkom ljudstvu pripala „pluća svijeta” (pristanimo na tren na tu društvenomrežašku sintagmu), mi je ne bismo pretjerano koristili u nadi da ćemo tako zgrnuti pare, jer ne bismo za to bili sposobni, mi bismo je naprosto zabetonirali, kao što smo, primjera radi, učinili Čiovu.

Znam da sad nije popularan heštag #prayforchiovo, ali možda bi ga valjalo popularizovati, kao i skupljanje smeća po Jadranu, kao i reciklažu smeća (zašto, Milane, i dalje nemamo kontejner za plastiku ispred kuće?), a isto tako znam da je najlakše biti dobar čovjek bez puno razumijevanja i iz fotelje.

Go vegan, go vegan, everybody go vegan, kliču Dobri, i objašnjavaju da bi goveda trčala srećna po livadama čovječanstva samo da svi odjednom prestanu jesti meso, zaboravljajući da je i livada ekosistem koji to ne bi podnio.

Jer taj krug u kojem mi okrutno učestvujemo, što iz očitih potreba (čovjek je u kompjuterskom programu zamišljen kao predator koji će sve resurse koji su mu nadohvat ruke iscrpiti da bi preživio, a istovremeno mu je ugrađena potreba za napretkom koju kontroliše samo glupost i lijenost većine i pohlepa onih čiji lični dobitak još nije zakonom zabranjen), taj krug postoji otkad je svijeta i vijeka, pa smo tako palili i Grčku i Rim, prije Amazonije.

I posve je moguće, kad već nije očito, da smo na toj više manje pravilnoj sinusoidi prirodnih promjena, što iz unutrašnjih što iz spoljnih razloga, sada na putu prema dole, i nisam sigurna da čovjek kao takav uopšte ima kapacitete da to spriječi, pa i da uspijemo, što je dakako nemoguće, oteti Amazoniju Brazilu, cijelu je osloboditi, zajedno s izolovanim plemenima i njihovim pravima, i gepardima koji grle ljude.

Treba li čovjek uopštee spasiti išta, treba li čovjek spasiti sebe na kraju ovog tobogana naše ere?

Ili je to samo trenutni umišljaj, naš uticaj na veliku shemu stvari? Jesmo li mi doista uništili zemlju, ili je zemlji samo dosta nas, kao što joj je bilo dosta i dinosaurusa, i neandertalaca?

Šta čovjek onda može, uz, dakako, heštagove koji direktno hrane multinacionalne kompanije koje zapravo vladaju svijetom?

Može li odustati od masovne histerije? Može li, umjesto zazivanja revolucije na brazilskom tronu, napraviti revoluciju u svom domu?

Može li odustati od ekrana u svakoj prostoriji, od plastike za svaki proizvod, od fast fud lanaca, od lijenosti naspram reciklaže, od kupovanja uvijek nove dječje odjeće, od vožnje automobilom, od prežderavanja, od obijesti, od lijenosti, od sebe samih, kakve se poznajemo?

Imamo li onda šanse, nakon spuštanja, popeti se, poput djeteta koje je svladalo dvorac u parku, još jednom, bolje, brže, spretnije i etičnije?

www.6yka.com

---