-Piše: Milisav S. Popović

Neke nam se riječi maze s vazduhom čim poteknu… imamo toliko lijepih pridjeva i imenica da se izgovaraju grudima, grlo ih zagrli naknadno. Pomalo je bezobrazno što još nismo sačinili leksikon „jezikopojenja” i notnim zavještanjem ostavili rukovođenje slogovima – kako bi se biserna tradicija izgovaranja podmladila, preporodila.

Druge kulture bi sa bogatstvom našeg izražavanja dosegle runski značaj… mi smo sricanje melodijskih bitova utrošili na beznačajnice. Na odbranu, žrtve i napadanje. Od žive vode smo stvorili kamenje. Na sreću, jezik nam se ne predaje.



* * *

Duša – slasno nešto što bridi na srčanim i očnim prevojima. Bježi ka suncu kada nestaneš. Lijepo ime. Sopstveno značenje. Nema pojašnjenje – a znamo za šta je, i kakva je. Kazali bi da za nju nema zamjene, da nismo spretni da sročimo dodatno značenje. Tako smo je izrekli i tu stali. No nije bilo tako… još smo nešto umjeli. Nanm smo nekad davno, u početku početaka, kao prezime joj dodali.



* * *

Nanm – nešto što duši daje duha. Esencija je proživljenog čovjeka. Svih njegovih puteva, tragova, snova, radosti i uvreda. U nanmu je čovjekova tuga – jedini otisak kojim se raspoznaješ, razlikuješ od ostalih. Sreća je za sve jedinstveno ista. Suza je ta u kojoj počiva čovjekova suština.

No, nije ovo samo prezime duši… nanm je živa uspomena o čovjeku nakon smrti. I imala je dar da se lomljenjem podijeli, zakine kao kolač, i nekom drugom ponudi. Onaj što je primi, u sebe će da pohrani rečnik o čovjeku iz kog se rodila. O tome kakve je kakvoće bila njegova jasnoća.



* * *

Postojao je način, ritual tačnije, kako se nanm prenosi. Poljubiš dlan, dodirneš čelo i nasloniš prste na grudi onog sa čijom bi se suštinom upleo. Ne bi se uvijek prenos uspješno izveo… nekada onaj kome želimo sebe da podarimo, nije kadar da u sebe tebe prihvati i razgori. Patnja i želja nikada nisu mjerilo ljubavi. Zaludno je pogrešne voljeti… no, u tome smo oduvijek bili najbolji… ili, ono bješe, najgori? Spram sebe provjeri.

Greška i odbacivanje se kolinarh nazivalo. Katra – ako bi uspjelo.



* * *

Kada se katrom nanm primi, pa uz pluća udiše… onaj što ga je prihvatio otvorio bi sebi spoznaju o svemu što sam okusio nije. Pomislio bi tuđe misli, znao šta i zbog čega mnogo toga je. Umio bi da vidi, ono što gledao nije… i najednom bi saznao kako je onaj što ode umio da samuje. Samoća se i kod duša najbolje liječi udvoje.

Zbog iste stvari, dva različita srca bi zadrhtala… zbog jedne misli, dva svijeta se pripojila. Tako se krtost čovjekova čuvala u tuđim rebrima.



* * *

Otud i ime – „vito rebro”. Kost što kost nije, nalična onima što nas iznutra drže, da se ne polomimo na pola i presiječemo srce. Samo što vito rebro u tebi za tebe nije… već za drugoga. Malo hrskavice i mesa da voljeno biće u prah ne prhne. Da čuvaš nanm i da imaš nešto više oslonca kada vjetar raspara sve što si izgradio za života. Jer, možeš izroditi osam anđela, plesati od sumraka do svitanja, jesti najljepših jabuka, piti vina od drenjina i ostariti bez mučenja… u jednom trenutku će sve to biti bez značaja, jedino čemu se možeš nadati – da imaš šapat zagrljaja, tu unutra… u ladici iza grudnog koša.



* * *

Poput galeba, što do svetionika stigne prije jata ili brodova… život ti može biti spasen od bure i iskušenja… Možda ćeš jezditi nebom rasutim zvijezdama. Duša ti može sletjeti blažena… no nanm ti neće priznati da je tvoja misija okončana. Tražiće joda, gorčine i rana. Ima nešto u tebi što neće moći da se naspava, ako ne budeš znao kako je krvariti iz vena želja i strasti čekanja.

Nestaneš li zato što je sve bilo u redu, nestaćeš bez traga. Prestaćeš tek tako, ode spokojan. Kreneš li odavde, sa ovoga svijeta, sa suzom zbog neispunjenih snova… otvoriće se katra. Put do drugoga. Sve što ti treba jeste dlan, poljubac i čelo… pojaviće se neko da u svoje grudi spusti dio tebe kako bi postao novo cijelo. A šta ako se ne pojavi?



* * *

Taj osjećaj da ti ovo nije prvi život, i da se rastužiš najednom… da ti muzika useni čelo, da pogled utekne nekud gdje ne znaš šta je skriveno… to je nanm, moje dobro čedo. Za drugog se nije primilo, pa si se opet na Zemlju vratio… da pamtiš u skrivalicama kako si nekad tragao za blagom i sreo milion skitnica… ni u jednoj ne našavši pravog.

Tvoje prezime je odavno dato, samo su ti se koža… i ime mijenjali.

Pitaš se da li svijet zna kako je voljeti boljelo? Sve i da zna, zar je bitno?

Važnije je sledeće… da li ti znaš zašto si se takav rodio?

Prepun si života… pa si se ponovio.

Voljeti te onako kako ti voljeti možeš – prosto nije izvodljivo.

(Autor je književnik)

---