-Piše: Milan Mišić

Mega-požar u dalekom Brazilu nametnuo je nesvakidašnje pitanje: šta je nama Amazonija?

Najveća svjetska prašuma u basenu najduže i po količini vode koju nosi najveće svjetske rijeke, poslednjih dana je u središtu globalne pažnje, kao dosad najdramatičnija ekološka kriza koja prerasta u simbol nemara današnje civilizacije prema prirodi iz koje je potekla.

Amazonija gori, što uvjerljivo dočaravaju satelitski snimci. Na 40 odsto teritorije Brazila gdje se nalazi 60 odsto amazonske prašume, od početka ove godine evidentirano je 74.155 požara – 85 odsto više nego u istom periodu prošle godine.

Te vatre uglavnom nisu izbile spontano, kao rezultat globalnog zagrijevanja, već su, u 99 odsto slučajeva, rezultat ljudskih aktivnosti. Što će reći da su požari izazvani namjerno, da bi se dio džungle pretvorio u obradivu zemlju, u višegodišnjem procesu koji najprije zahtijeva da se posijeku stabla, što omogućava da se nisko rastinje tokom sušne sezone osuši, da bi se potom uništavalo spaljivanjem.

Taj proces je u ovom vijeku u Brazilu uglavnom bio pod kontrolom, krčenje prašume je u drugoj polovini prošle i početkom ove decenije bilo usporeno čak i za 70 odsto. Ubrzano je međutim od kada je na dužnost predsjednika, 1. januara ove godine, stupio Žair Bolsonaro, koji je zbog svoje ekološke politike veoma brzo zaradio zvanje „brazilski Tramp”.

Kao i njegov vašingtonski kolega, i Bolsonaro u konfliktu ekonomije i ekologije prednost daje prvom. I za njega su klimatske promjene „prevara”, i on je, kao i Tramp, drastično revidirao zatečenu ekološku regulativu, što je moćni privatni sektor agro-biznisa shvatio kao dozvolu da na Amazoniju atakuje u skladu sa svojim velikim apetitima.

Na globalne osude da je njegova politika štetna i ukazivanja da je Amazonija planetarni klimatski stabilizator, novi brazilski lider je odgovorio „Amazonija je naša, a ne vaša”.

Onda je domaćin Samita G-7, francuski predsjednik Emanuel Makron, napravio grubu grešku, stavljajući krizu u Amazoniji na dnevni red, a da pritom nije pozvao da u debati o tome učestvuje i brazilski šef države.

Uslijedila je obostrana razmjena uvreda između Makrona i Bolsonara, koja je uključivala i nedolične komentare o njihovim suprugama, da bi se sve završilo odlukom G-7 da gašenje amazonskih požara pomognu sa 20 miliona dolara (na šta su cinici primijetili da je za obnovu izgorele katedrale Notr dam u Parizu očas skupljena milijarda).

Bolsonaro je poklon najprije odbio, a potom uslovno prihvatio. Na kraju se prizvao pameti i privremeno zabranio dalju sječu, ali je cijela epizoda dodatno u fokus stavila krizu globalnog poretka i nemoć multilateralnih institucija, naročito od kako su u nekim važnim zemljama na vlast došli desničarski populisti poput Trampa i Bolsonara (njihov klub ima inače još poprilično istaknutih članova).

Svijet svakako ima legitimni interes za sudbinu Amazonije (kao i za vatrom ovog ljeta takođe pustošene savane centralne Afrike i tundre arktičkog regiona Sibira), ali racionalnu debatu o rješavanju zajedničkog problema uvijek potiskuju kratkoročni interesi politike: neka današnje brige rješavaju oni koji će na vlasti biti sjutra. Što se nas tiče, Amazonija je daleko, što ne moraju da budu i posledica njene vatre. Svijet je jedan.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---