- Piše: dr Blažo Zlopaša

Ove riječi i danas često čujemo da se izgovaraju kad neko čini ludosti i nečasna djela, a malo ko zna da su izgovorene prije 2.000 godina! Mnogi misle da ih je izgovorio Isus kad su ga razapinjali na krst,međutim, izgovorio ih je Sv. Stefan, prvi stradalnik za Boga. Lažnim svjedocima osuđen je na pogubljenje kamenovanjem. Zato ga zovu Prvomučenikom, kako piše u Svetom pismu Novog zavjeta. I nakon 2.000 godina moge ludosti su se ponovile i ne prestaju da se ponavljaju. Poznajući mentalitet Crnogoraca, dr Dušan Kosović, osnivač crnogorske psihijatrijske službe, objašnjavao je: „Da je glupost nepodnošljiva kao agresivna aktivnost, kao brutalnost i kao iracionalni čin, koji može stići do nasilja i zločina!“ Lični pogledi na današnja dešavanja potvrđuju mi- naročito su opasne gluposti koje čine oni koji se dokapaju vlasti.

Doživljaji u djetinjstvu ugrađuju temelje za formiranje svijesti i pogleda na okruženje, na svijet i na formiranje stavova u periodu zrelosti. Svoje djetinjstvo mogao bih podijeliti u dva perioda koje su obilježili srećni i nesrećni doživljaji. Srećan je onaj period kada sam sa drugovima po nikšićkim livadama jurio za krpenjačom. Ali, i taj period pratilo je nesrećno vrijeme kada smo kao djeca trčali da gledamo javna strijeljanja, kada su nacionalisti strijeljali uhvaćene partizane. Kasnije su nacionalisti preimenovani u četnike. Slušao sam suđenja i gledao s drugovima strijeljanje Ljuba Čupića i vješanje Joke Baletić. Joka je imala nepunih 17 godina! Sjećam se koji joj je Nikšićanin namakao omču oko vrata. Ta crnogorska zbilja, gledana očima djeteta, formirala je i moja gledišta i zauzimanje stavova u odnosu na ovovremena dešavanja. Ivo Andrić je izrekao veliku istinu- da se cijelog vijeka liječimo od nesrećnog djetinjstva! A druga Andrićeva misao utkana je u meni: „Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lako pobjeći.“ Kako zaboraviti bombardovanje Nikšića na Blagovijesti 1944. godine i pogibije Nikšićana? Toga dana sam s drugom, jedincem, brao ljubičice po Trebjesi, a poslije podne mu je metak iz „savezničkog“ avionskog mitraljeza prosuo mozak. Nikšić 1940. imao je nepune 4.000 stanovnika, da bi se taj broj 1941. uvećao višestruko. Bio je stjecište izbjeglica iz Hercegovine i s Kosova i Metohije, koji su pobjegli od ustaškog i arnautskog noža. To je bio razlog da se naruči bombardovanje zbog „velike koncentracije četničkih i njemačkih snaga“, što je bio aposlutno lažan podatak. Ispod gornjepoljske crkve, na tri kuće, i danas stoje kamene ploče na kojima piše da su u njima 1941. bila sjedišta partizanskih štabova. Mnogo zla učinjeno je po „direktivi“ iz tih kuća, pa i bombardovanje Nikšića. Koča Popović mi je kazao imena onih koji su od njega tražili da pozove „savezničku“ avijaciju iz Barija i Brindizija da bombarduju Nikšić. Imena neću pominjati zbog potomaka. Srećan period djetinjstva bio mi je onaj kada je rat završen. Umjesto s krpenjačom, igru po nikšićkim livadama nastavili smo napumpanom loptom-fudbalom, koju je donio Bimo Harović iz Skadra, gdje je proveo čitav rat.

Dok je za nas djecu u tom periodu igra bila jedino blago, stariji su se „bavili ozbiljnijim poslom“. Iako je rat završen, nastavlja se crnogorska ratna zbilja, a za nas djecu ponovo „najinteresantnija zabava“ u oslobođenom Nikšiću bila je da slušamo javna suđenja Prijekog vojnog suda na pozornici u Domu kulture, kojim je rukovodio pukovnik Đorđije Vujović. Sjutradan smo gledali izvršavanje presuda strijeljanjem. Neizbrisivo je u mojim sjećanjima strijeljanje četiri Nikšićanina: kafedžije Đorđa Biberdžića, dva brata Perovića iz Banjana i bivšeg žandara Nova Radovića, koji je bio surov mučitelj u nikšićkom zatvoru ispod Bedema. Mučio je i moju majku. Okupljeni Nikšićani čekali su dovođenje osuđenika, a najviše je bilo balavurdije. Iskopana je i raka. Blizu rake čekala je organizovana grupa „skojevaca“, koji su pjevali iz sveg glasa. Sva četvorica dovedena su vezani lancima. Među okupljenim Nikšićanima bila je i Đorđeva majka, kojoj su u proljeće 1942. u Javorku ubili i 18-godišnjeg sina, s ocem poznatog pisca i dramaturga Žarka Jovanovića Komanina. Vrisak i lelek majke, u hercegovačkoj nacionalnoj nošnji, nadvisio je pjesmu skojevaca. Kad je odjeknuo plotun streljačkog voda, sin i kćeka silom su vukli staricu, da ne priđe sinu Đorđu, kome je plotun razbio lobanju. Ali, javno suđenje dr Momu Džakoviću, neizbrisiv je pečat nesrećnog perioda mog djetinjstva. Roditelji su mi pričali da je dr Džaković bio dobar doktor, omiljen kao čovjek humanista. Pomagao je ljudima i bio je prijatelj naše porodice. Roditelji su mi pričali da me je liječio i spasio kada sam se teško razbolio kao dijete. Ali, duboke crnogorske podjele i ovom prilikom dolaze do izražaja... Porodica moje majke bila je na partizanskoj strani. Brat jedinac poginuo je na Sutjesci, jedna sestra u partizanima, a otac i dvije sestre odvedeni su u logor Klos u Albaniji. Dovedoše i doktora na pozornicu Doma kulture, da mu sude, na mjestu gdje su se prija rata održavali svetosavski balovi. Dovedoše kao svjedoke Nedu Baletić, sestru obješene 17-godišnje Joke, i moju majku. Prije toga doveli si iz četničkog zatvora da ribaju pod u žandarmeriji. Dok su ribale pod, naiđe doktor Momo. Snažno nogom udari sagnutu Nedu, a zatim i moju majku nogom u vilice. Pljusnu krv i polomi joj nekoliko zubi. Neda detaljno opisuje događaj i naglašava da je moja majka poslije udarca nogom pala i bila sva u krvi. Na tužnu pozornicu izvode i moju majku. Sudija naglašava da mora govori istinu i pita je da li poznaje okrivljenog... „Poznajem”, odgovara moja majka, „spasio mi je djetetu život i ostajem mu zahvalna. Bio je omiljen kao doktor i čovjek. Uvijek je pomagao i dobro činio ljudima”! Sudija se namrgodi i kaže joj da opiše događaj kada ju je udario nogom u glavu. Majka odgovara da je on nije udario. Neda je glasno prekida i opominje je da priča istinu. Majka joj kaže: „Nedo, tvoja priča je tvoja, a moja je moja. Ja sam rekla istinu, spasio mi je život djetetu i mnogima je samo dobro činio!“ Moja majka je razumjela doktorov bijes kao opravdan i oprostila mu! Komunisti su mu ubili tri brata, zatim i oca, nekoliko bliskih rođaka i viđenijih ljudi u Šarancima, zatrpali ih u neku rupu, a na Žabljaku su ispred kuće ubijeni sveštenik Bogdan Cerović i njegov sin jedinac. Majka mi je kazala da nikad nije mogla da zaboravi doktorov pogled kojim je izrazio zahvalnost za ljudskost, oproštaj i za razumijevanje njegovog iskaljenog bijesa. Doktora su strijeljali sjutradan i grob mu je ostao nepoznat. U očima moje majke ostao je veliki doktor i čovjek! Bilo je to vrijeme kad Crnogorci na obje strane nijesu znali šta čine! Da li to znaju danas? O tome u narednom tekstu. Primjera napretek, a najsvježiji je smrt velikana viteštva, crnogorskog čojstva, visogog uma, trostrukog akademika Vlada Strugara. Crnogorski režim više je ožalio američkog jastreba Džona Mekejna nego svog viteškog uma, koji će iz groba u Ulićima kraj Cetinja slati poruke Crnogorcima šta valja činiti! Ako se dozovu u pamet!

---