-Piše: Boris Jovanović

Mogu rogovi, zemljače, da niknu od muke, i nikli su, ali: nijesu to ti rogovi...

Mogu rogovi da imaju veze sa muško-ženskim odnošajima i snošajima, ali ni ti rogovi nijesu toliko važni...

Nije riječ o tim rogovima, nije riječ ni o rogatoj marvi, riječ je o dičnim rogovima, rogovima prestiža, uzoritim i ponositim rogovima, orden-rogovima, prvoboračkim rogovima, doglavničkim i poglavničkim rogovima...jednom riječju: onim rogovima koje ti nikada nećeš imati...

I džaba ti da pred ogledalcetom istine zagledaš sopstvenu jajoglavost, nema, pa nema. Nema ni naznake da će ti se ikada na glavici razlistati makar i najjadniji roščić, makar nešto što na roščić podsjeća...

A ti rogovi od muke, to se ne računa. To nijesu zorni, nego zastidni rogovi koji iznutra rastu i probadaju tamo gdje najviše boli...

A rogatoga noblesa, nikada više...

Pa kad ti onako rogati zakaskaju kroz varoš, kad onako rogati zaparadiraju rogatim ulicama, čini ti se da su im na glavama prave-pravcate krošnje, a ne funkcionerski zorni rogovi...

Kad im se rogovi ustupče i nakostriješe na glavama, i nebo iznad rogatih glava nekako ustukne, ukupi se u strahu da mu rogati junaci ne rasparaju nebesku utrobu...

Pa kad se i nebo boji od rogatih jurišnika, kako se ne bi bojali zemaljski mučenici, šuti proleteri, koje su davno naučili da sve može biti, ali da šuti sa rogatima ne mogu...

Na toj naopakoj istini, rogati su i izgradili svoje rogato carstvo...

Šutavci koji su se priklonili rogatom plemstvu za nagradu su dobili roščiće, a oni koji se nijesu poklonili rogatim božanstvima postali su vječiti gubitnici i manekeni beznađa...

Kad vidiš rogonju, vidiš mu samo rogove. Ta vizuelna opsena je izvorište njegovog društvenog položaja i političke moći. Hijerarhija među rogatim plemstvom je sasvim jasna: veličina rogova podrazumijeva i aktuelnu i historijsku veličinu...

Kad rogovi na rogonji zaklanjaju vidik, znaj da je u pitanju kapitalac čiji rogovi nijesu samo lično, već opštedržavno bogatstvo. Jer, više vrijede rogovi jednog kapitalca, nego tisuću i tisuću glavah nekih šutih i nesrećnih mučenika-proletera...

Stoga, kad se na horizontu pojave ti i takvi rogovi, tvoje je da se skrajneš i da im se pokloniš, da ih zaspeš cvijećem i poškropiš pokajničkim suzama, ne bi li se nekada i na tvojoj uzaludnoj i šupljoj glavici obreo neki zauvar-roščić koji će te izdići iznad šutoga bratstva...

I nemoj da ti padne na ludu pamet da preispituješ vrijednosti naših tisućuljetnjih mudrosti jer, koliko god lomio naciklu glavu, doći ćeš do one poznate gorenavedene istine: sve može, ali šut sa rogatim-ne može. Tu istinu su potpisali rogati svojim rogom i šuti svojim otkotrljalim glavama još onih dana kada su nicali prvi rogovi i kada su se kotrljale prve šute glave...

Kad rogati zasjedne za rogati astal, tvoje je da ustaneš i da se udaljiš sa uzvišenog rogatog mjesta... kad rogati vizionarski zamahne rogatom glavom, tvoje je da šutu glavu prikloniš majci zemlji ne bi li bio van dometa njegovih državnih ubojnih rogova. Jer koga suverenistički rog probuši, taj je zapečatio vo vjeki- vjekova svoju jadnu šutu sudbinu...

Ogromni rogovi koji s mukom izlaze iz ogromnog kabineta su i najopasniji rogovi koji bez muke i zazora obaljuju i bucaju sve oko sebe u svojoj državnoj pomami i suverenističkoj jarosti.

Ti rogovi su često okićeni crvenim barjačićima i cijelim grozdovima dostojanstvenih praporaca kojima se najavljuje dolazak majske zore i srećne ponosite rogate budućnosti...

Stoga, kad čuješ ciliktanje rogatih praporaca, dobro znaj da se primiče rogonja nad rogonjama čiji su rogovi veći ne samo od glave koja ih nosi, nego i od državice kojom rogato gazduje...

A ako ti nekada i iznikne nešto na glavi, izmučeni moj i dubokoožaljeni zemljače, bolje provjeri svog bračnog druga, jer sve može biti, samo ne može biti da su na toj i takvoj glavi oni i onakvi rogovi...

(Autor je književnik)

---