- Piše: Vojislav Bulatović

Ljeto je u zenitu. Uskoro će lagano kliziti svojom nizbrdicom prema jeseni i jesenjoj ravnodnevnici. Skoro da ne primjećujemo da smo svakodnevno „zakidani“ za izvjesni djelić dana, što je „nabacivano“ pod skute noći. Možda je to dobro, jer se time spasavamo da se ne pregrijemo – noć je kao svježi oblog!

Imam osjećaj da se ljeti više naglašava neka potreba za bjekstvom: od kuće i kućnih obaveza, poslovne sredine, od gomile zadataka i obaveza, od nagomilane negativne energije, od vrućine i UV zračenja...

Političari su „upali“ u nezgodnu „predizbornu“ godinu. Treba konačno pripremiti „fer izbore“? Natezanje oko konsenzusa između pozicije i opozicije, i unutar opozicije! To je zamorno. Kao relaksacija dođe mi dječje mudrovanje na TV „Kefalici“. Evo kako oni mudruju o bogatstvu i bogatašima: „Bogatstvo je kad zaradiš puno para... To ne može lako da se potroši. Zato oni kupuju velike kuće, sjajne automobile, helikoptere, jahte pa čak i kruzer! Kupujući tako postaje se pohlepan... Jedan je tako srećan a mnogi drugi tužni”. To po dječijoj percepciji nije fer. Najbolje bi bilo da si malo bogat, a pomalo siromašan. Djeca ne mozgaju o socijalizmu i kapitalizmu i tranziciji jednog u drugo, kao što je kod nas slučaj. Oni ne znaju za naše istorijske zaokrete i devedesete. Devedesete godine: vrijeme programiranog haosa – kod nas, u Crnoj Gori, stanje ni rata ni mira! Svrha ovog haosa je bila da se „lađa“ maksimalno nagne, da svi budu u stanju egzistencijalnog šoka, da misle samo na jedno: spas! Naravno, „biblijski“ spasioci su izranjali iz te agonalne krize. Neki su išli toliko daleko da su u parlamentu nudili „letače“ koji će magijskim moćima podići „letački“ duh preplašenog naroda. Drugi su vapili da se donese odluka da Crna Gora bude „ofšor zona“. Treći su apelovali da se hitno „otkačimo od mrtvaca“ (Srbije). Četvrti su tražili strpljenje, misleći na dugoročan proces „evroatlantskog puta“. Ovi i danas trče taj maraton i nakon što se u koloni desio raskol koji je dobio svoj pečat referendumom o nezavisnosti. Devedesetih godina započinje naše tranzicijsko putovanje. U nekom stanju poluhibernacije i anemije, opkoljeni sankcijama, ispunjeni strahom i utučeni nemaštinom, u uzanim krugovima politike i ilegalnih struktura utiran je put tranzicije socijalizma u kapitalizam. Taj početni surovi apetit i trka za materijalnim dobrima traje i danas i uzima žrtve. Za konačan uspjeh najsigurniji su oni koji imaju dobru logostiku. Sada se taj proces odvija pod nadzorom države čija liberalna pravila daju dovoljno prostora da apostoli novog „konstitucionalnog“ materijalzma (onaj dijalektički, koji ne priznaje kapitalizmu pravo da se učvrsti kao „prirodni“ sistem je poražen) mogu graditi materijalnu osnovicu društva. „Helikoptersko“ uzlijetanje u poslovne sfere i u visoko društvo, preko grabeži imovine, novca i dobro plaćenih položaja, svakako, mora da se zaustavi. Reakcije na ovakvo stanje su neminovne, što povećava stepen konfliktnosti društvenih odnosa. Kapitalizam tj. kapital-odnos, može se usmjeravati od strane društvene zajednice mjerama političke države tako što će se ograničavati antagonizacija društva na bazi rasporeda moći. Tranzicijska faza je pogodna istorijska prilika da makar primijenimo neka oprobana socijaldemokratska mjerila koja bi naš razvojni put učinila humanijim. U ovo vrijeme tranzicije, u kom ljudi vide mogućnost da se pozicioniraju i na duži rok (da potomostvu obezbijede sigurnije „putovanje“) izbija na površinu životne zbilje jedna loša moralna kategorija: bezobzirnost, a koja je u vezi sa saosjećanjem s drugima. Bezobzirnost se rasprostire po širini i dubini društva. Ne treba biti moralista da bi se primijetila i analizirala ta pojava. Političari (većinom) prednjače u tom prestupu. Na toj listi su mnogi poslodavci, menadžeri, partijski „specijalci“ i birokrate. Poslanici kao čuvari časti, pravde i duše naroda najmanje bi smjeli da se nađu u tom društvu. Problem je utoliko veći, ukoliko, građani prihvataju i podržavaju ovako zastranjivanje. Time se, nažalost, uništava moralna matrica zajednice. Od izabranih predstavnika naroda, političara i onih koji odlučuju o sudbini ljudi, više se gotovo ne čuje riječ odbrane za prestupe u domenu morala. Obično se poziva na zakon i pravne norme kao: učinjeno je sve po zakonu! Pravna država traži odgovorne ljude koji pravnim smicalicama ne sabotiraju etos i interese zajednice, već ih promovišu gdje god im pravna norma dozvoljava. Tu je neophodan moralni kompas. To kod nas ni približno ne funkcioniše. Manifestacije toga su korupcija, nepotizam (ispisuju se novi rodoslovi za kuće i bratstva), zloupotrebe položaja i materijalnih sredstava. O svemu tome nema jedinstvenog odgovora građana, jer su građani „ugrađeni“ u taj sistem kao „staleški“ ljudi, kao pojedinci i grupe koji u sistemu ostvaruju svoje posebne privatne interese. Tako se događa da se i moralna zastranjivanja ne ocjenjuju kao gaženje nečeg zajedničkog i opšteg.

---