-Piše: Vojislav Bulatović

Divlji kestenovi, a tako uredni i blagotvorni stanovnici grada. Po onome što za nas znače čini se da su nam se umilili i pripitomili. Svake godine u maju oni se u gradu pod Trebjesom s nekom silovitom nježnošću nametnu svojim bijelim cvjetnim kupolama privlačeći rojeve pčela iz okoline. (Ove godine, nažalost, kiša im nije omogućila takav spektakl). Nekoliko ulica u gradu počastvovano je ovim drvoredima od kojih njihovi stanovnici pored cvijeta dobijaju na dar bogat hlad tokom ljeta, čist vazduh i obilat rod kad stigne jesen. Ti ljupki plodovi s tvrdom „kožom“ ubrzo nađu mjesto u dječjim vrtićima (kao sredstvo za igru i kreativnost), u kućama, u dječjim džepovima... Malo kasnije ispričaću kako su se ovi plodovi nekada umiješali u lični identitet, a time posredno i u istoriju našeg ličnog tajnog izjašnjavanja.

Imam osjećaj da bi prije svih spomenika koji se podižu zaslužnim, važnim, državotvornim i sličnima trebalo podići i spomenik jednoj istovremeno mnogo osporavanoj i hvaljenoj stvarčici, koja je u središtu mnogih masovnih i elitnih nervoza, velikih planova pojedinaca, grupa i društvenog organizma kad je politika u pitanju, i koja je odigrala istorijsku ulogu u skretanju našeg ratobornog agona prema miru i toleranciji. Ta stvarčica je glasačka kutija. Da je živ hrabri bombaš, dječak Boško Buha, on bi je možda, doživljavao kao bunker koji bi u nekom sumnjivom trenutku za revoluciju poželio da raznese bombom. Jedna anegdota, koju sam nekada čuo u Bosni i Hercegovini, iz perioda kada se posredstvom kutije odlučivalo za Tita ili kralja, govori na šaljiv i tužan način o tome kako je taj „bunker“ osvojen od Titovih pristalica. Tada se nije glasalo listićima (ili nije u mjestima gdje su ljudi bili nepismeni) već kuglicama pa su morale biti dvije kutije: za Tita i za kralja („ćorava kutija“). U jednom selu su postavili zamku kraljevim pristalicama tako što su dno Titove kutije obložili vunom, a dno kraljeve kutije bilo je gola daska. Jedan ugledan domaćin, za koga se inače sumnjalo da je kraljev pristalica, bio je „provaljen“ kad je njegova kuglica kao bomba odjeknula udarivši u tvrdu dasku. On se od muke zakašljao i odušio na sve strane pa je pognute glave napustio glasačko mjesto. Eto: „OZNA, sve dozna!“ Kad je Tito učvrstio svoju vlast (kao „najveći sin naših naroda i narodnosti“) preko neprikosnovene avangardne uloge svoje partije prestala je i potreba da se budno motri na kutije. Postupak partijskog filtriranja svih kandidata za organe „narodne vlasti“, čime je bila isključena bilo kakva mogućnost nesaglasja i političke konkurencije, istovremeno je proces glasanja činio krajnje formalnim činom. U sistemu „neposredne demokratije“ (bez političkih stranaka) sam birač je pretvoren u glasača koji je lišen mogućnosti da izabere i tako potvrdi svoj subjektivitet kao autonomni dio nekog skupnog građanskog bića. Za njih je mislila jedna partija. Ovakvom formalizovanom ulogom građanina formalizovan je i postupak potvrde njegovog identiteta, jer je samo bilo važno da listić bude uredno ubačen u glasačku kutiju radi kvote izlaznosti na izbore (glasanje). Ono što političari građanske (posredne) demokratije nazivaju uticajem na opštu volju biračkog tijela, kroz razne vrste programskog oblikovanja političkog identiteta, to je avangardna partija komunista postizala permanentnim oblikovanjem svijesti socijalističkog građanina kao jedinstvenog monolitnog bića. Za ishod glasanja bilo je sasvim irelevantno kakva je forma i sadržaj identifikacionog dokumenta – lične karte, o čemu se u sadašnje vrijeme i previše razglaba. Imala je ta isprava i prastari „biometrijski“ znak – otisak prsta, koji je kod mnogih jedno vrijeme zamjenjivao potpis. Ovdje bih se za trenutak vratio na plodove divljeg kestena s početka teksta. Njihovi svijetlo – tamni „pogledi“ prizivaju mi u sjećanje nekadašnju „kesten – priču“ koja je, gle čuda, potekla iz administrativno birokratskih kancelarija gdje su uređivali evidenciju o praćenju i identifikaciji građanina u državi radnog naroda. Iz nečije kreativne glave potekao je predlog da se u legitimacije, tj. lične karte, za boju očiju i kose koristi boja baš ovog divljeg kestena, koji tako lijepo nijansira od tamne kafenaste do tamno žućkaste. Ljudi po našim selima i gradovima, gdje nije bilo ovih stabala i njihovih plodova, morali su približno da je prepoznaju kao smeđe žućkastu do tamniju. Čak su se mogle čuti i pjesme:,,U mog dragog oči kao moje, u oboje kestenjaste boje“. Lijepo je to zvučalo, pogotovu, kad se u crnogorskom kolu susretnu takve oči pune iskrica čežnjive ljubavi. Naravno, i drugi su imali svoj odgovor: „Crno oko kad pogleda svako mora da se preda“. Narod je, dakle, sve pretvarao u zabavu i veselje.

To što je u socijalizmu bilo formalno i beznačajno u današnje vrijeme građanske demokratije dobilo je važno mjesto u izbornom procesu. Pitanje: ko i kako glasa je u središtu političkog sučeljavanja i kontrole procesa. Glavni identifikacioni dokument – lična karta, s modernim biometrijskim „alatima“, od izbora do izbora dobija nove „epizode“ velike „serijske“ priče koja ima razne dimenzije o kojima ovdje ne možemo raspravljati. Ipak, strategija i taktika političke borbe za pridobijanje pristalica u glasačkoj kutiji, koju neki akteri zaista doživljavaju kao neosvojivi bunker, vodi u dubine životne arene.

---