-Autor: Vlada Stanković

Rano ujutru u srijedu 17. aprila, u samom centru Atine iznenada je postavljena skulptura Aleksandra Velikog. Ova konjanička predstava legendarnog osvajača čija je pojava zatekla Atinjane koji su se probijali kroz jutarnju gradsku gužvu, napravljena je još davne 1993. godine. Visoka tri i po metra i nešto duža od toga, uzdignuta na postolje visoko preko tri metra, sama skultpura ima interesantnu predistoriju. Izvajao ju je poznati grčki skulptor Janis Papas te daleke godine prije više od četvrt vijeka, u vrijeme najgorih odnosa Grčke sa susjednom državom na sjeveru. Neposredno nakon što je mlada država pod nazivom Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija odbila predlog tadašnjeg premijera Grčke Konstantina Micotakisa o promjeni imena u Slavomakedonija, skulpturu je naručilo Ministarstvo kulture Grčke, da bi je zatim vratili skulptoru, u čijoj je porodici ostala i nakon Papasove smrti 2005. godine.

U vrijeme zenita ekonomske krize 2014. godine, gradonačelnik Atine Jorgos Kaminis je pokrenuo inicijativu da se spomenik postavi u glavnom gradu Grčke. Bilo je potrebno, međutim, da protekne još punih pet godina i da Sporazumom u Prespi Vlada Aleksisa Ciprasa postane dodatno uzdrmana nakon dogovora o imenu susjedne države kao Sjeverne Makedonije, da bi se konjanička statua Aleksandra Velikog konačno pojavila u Atini.

Ovim iznenadnim, ranojutarnjim postavljanjem ogromne statue Aleksandra Velikog na prometnoj raskrsnici u centru grada, koja je inače još uvijek u rekonstrukciji i radovima, postala je jasna namjera Vlade Aleksisa Ciprasa da na svaki način pokaže svoj patriotizam nakon ustupka kojim se ime „Makedonija“ nepovratno odvojilo od isključivog grčkog istorijskog i kulturnog nasleđa. Iza ove odluke stoje dobri politički razlozi. Od sklapanja sporazuma pripadnici vladajuće koalicije predvođene Ciprasovom Sirizom ne mogu da održe niti jedan skup, nijedan govor u sjevernoj Grčkoj – grčkoj Makedoniji i susjednim oblastima – bez protesta, napada, prekida i optužbi za nacionalnu izdaju. Ova brza i iznenadna „skopljanizacija“ Atine, jedan je od pokušaja da se pokaže da je Grčka prespanskim sporazumom samo postala snažnija, a sam premijer Cipras mnogo uticajniji na Balkanu, unutar Evropske unije i u širim geopolitičkim odnosima nego ikada ranije. Balkan može djelovati kao sudbina – ili usud – balkanskih država, ali okretanje Balkanu političkih lidera njegovih država uvijek nosi nedvosmislenu poruku: nadmetanje sa balkanskim susjedima oprobano je sredstvo skretanja pažnje sa unutrašnjih problema, gubljenja podrške građana i političke neizvjesnosti vladajuće koalicije.

Uspon Aleksisa Ciprasa i njegova već četvorogodišnja vladavina predstavljaju nesumnjivo najsnažniji politički potres u Grčkoj nakon poraza vojne hunte 1974. godine, ali nikako ne i prvi. Grčka politička scena bila je decenijama duboko tradicionalna, konzervativno vezana za dvije moćne familije, porodicu Karamanlis na centralnoj desnici i Papandreu na centralnoj ljevici. Ovo grčko političko dvojstvo je najprije bilo narušeno upravo trogodišnjim premijerskim mandatom Konstantina Micotakisa, od 1990. do 1993. godine. Njegov pad sa vlasti, kao i nemogućnost da se ikada kasnije domogne premijerske pozicije, bili su uslovljeni upravo „makedonskim pitanjem“, debaklom političkih pregovora oko naziva tada tek osamostaljenog sjevernog susjeda, problemom koji je u to vrijeme izgledao kao brzo rješiv u korist grčkih interesa.

Četvrt vijeka kasnije, članovi porodice Micotakis djeluju kao neizbježni budući lideri Grčke. Sin Konstantina Kirijakos Micotakis, kao predsjednik najsnažnije partije Nova demokratija, vodi u anketama za gotovo 15 odsto u odnosu na Aleksisa Ciprasa. Osim u sličaju čuda, Kirijakos Micotakis biće do kraja ove godine novi premijer Grčke. Njegova sestra Dora Bakojanis, nekadašnja gradonačelnica Atine i ministarka spoljnih poslova Grčke, nesumnjivo će u toj novoj vladi imati značajnu ulogu, a njen sin Kostas Bakojanis, već sada regionalni funkcioner, najozbiljniji je kandidat za gradonačelnika Atine na predstojećim izborima. Ova gotovo neminovna buduća dominacija porodice Micotakis, osim što će učvrstiti novu političku dinastiju u Grčkoj, djeluje kao povratak tradicionalnom, ustaljenom političkom ritmu koji je uzburkan prvim izborom ekstremno ljevičarske – barem u teoriji – Sirize Aleksisa Ciprasa, u vremenu političkog očaja ekonomski opustošene zemlje 2015. godine. Ali izjave samog Kirijakosa Micotakisa ukazuju da se grčki povratak na Balkan neće dovesti u pitanje ni za vreme sledeće vlade. Politička stabilnost je glavna poruka Kirijakosa Micotakisa, svjesnog da bi pozivanje na prave razloge nemogućnosti promjene grčke politike u ovom pogledu moglo samo obeshrabriti njegove birače. Sporazum u Prespi, potpuno je jasno, neposredna je posledica američkog snažnog povratka na Balkan i region istočnog Mediterana.

„Ovim je Grčka potvrdila svoju vodeću ulogu u širem regionu Balkana“, izjavio je Aleksis Cipras nakon sastanka Inicijative 16+1, šesnaest zemalja centralne, istočne i jugoistočne Evrope i Kine u Dubrovniku. Ciprasova izjava odnosila se na činjenicu da se Grčka sada konačno mogla pridružiti ovoj Inicijativi, koja je time postala 17+1, nakon rješavanja spora oko imena sa susjednom Makedonijom, koja je pod starim, od Grčke nikad priznatim i prihvaćenim imenom, bila dio kineske povezanosti sa ovim djelovima Evrope. Vodeća uloga na Balkanu jedna je od političko-propagandnih opsesija svih lidera ovog regiona, ali je u slučaju Aleksisa Ciprasa ona izuzetno indikativna.

Od preokretanja rezultata referenduma februara 2016. godine, kojim je preko 60 odsto Grka koji su glasali bilo za odustajanje od novih dogovora sa evropskim finansijskim institucijama, Aleksis Cipras je postao najsnažniji saveznik dvije od najmoćnijih svjetskih ekonomija: američke i njemačke. Istovremeno, Ciprasova vlada nije zapostavila ni uskoro vodeću svjetsku ekonomiju – kinesku, prije svega dogovorom sa Kinom kojim je luka u Pireju postala glavna evropska luka ovog istočnog giganta. Neprestano potvrđujući svoju političku vještinu, Aleksis Cipras je stekao strahopoštovanje protivnika koji su ga u početku shvatali olako, duboko potcijenivši njegove sposobnosti za sklapanje neideoloških dogovora i koalicija. To strahopoštovanje preraslo je u otvoreni strah protivnika, jasno izražen u komentaru u najuticajnijem glasilu brojne grčke dijaspore u kome je američki ambasador u Atini optužen za pružanje podrške Ciprasu. Oštra reakcija američke ambasade u Atini protiv ovakvog komentara objavljenog u jednom američkom glasilu – što grčki „Nacional Herald” zapravo jeste – ukazuje na razumijevanje opasnosti od takvog predstavljanja stvari po svakog političara na Balkanu. Svjesni toga, Balkan i imaginarna prevlast na njemu, stoga uporno opstaju kao snažan dio programa svih političara regiona, nikad dovoljno sigurnih u podršku sopstvenih građana.

(Autor je redovni profesor Filozofskog fakuleta u Beogradu i upravnik Centra za kiparske studije)

Peščanik.net

---