-Piše: Milan Mišić

Dok se za novu predsjedničku trku iz redova Demokratske partije prijavilo već 20 kandidata manje ili više poznatih domaćoj i svjetskoj javnosti, njeni vodeći ljudi zaokupljeni su većim problemom koji se ne tiče samo Amerike: da li da pokrenu „impičment” protiv predsjednika Donalda Trampa.

„Impičment” je u američkom engleskom imenica koja označava provjeru podobnosti nekog visokog funkcionera. U današnjem kontekstu ona se shvata kao proces opoziva najvišeg: predsjednika.

Takvu mogućnost predviđa Ustav SAD donijet još 1787, i ona je dosad korišćena samo tri puta: protiv Endrju Džonsona, predsjednika od 1865. do 1869, Ričarda Niksona (1969.-1974.) i Bila Klintona (1993.-2001.). Džonson i Klinton su iz ovog procesa izašli kao pobjednici, dok je Nikson, čiji je impičment posle provale njegovih ljudi u izborni štab Demokratske stranke bio samo u početnoj fazi, sve preduprijedio podnošenjem ostavke.

Impičment je neka vrsta suđenja koje zakonodavna vlast (Kongres) sprovodi protiv osumnjičenog nosioca izvršne vlasti (predsjednik). Optužnicu, koja po Ustavu može da bude podignuta zbog „izdaje, podmićenosti i teških krivičnih djela i prekršaja”, formuliše Predstavnički dom koji se o tome izjašnjava prostom većinom. Suđenje se međutim održava u Senatu, kome za tu priliku predsjedava glavni sudija Vrhovnog suda, i gdje je za presudu neophodna dvotrećinska većina.

Riječ je dakle o procesu (a ne ishodu), u kome se po striktnoj proceduri obavlja istraga, prikupljaju dokazi i formulišu konkretne zloupotrebe položaja, kršenje Ustava i slično.

Kad je o Trampu riječ, osnova za dilemu da li da se impičment pokreće – kao politička odluka, ali i ustavna obaveza – jeste izvještaj specijalnog tužioca Roberta Milera o vezama predsjednikovog izbornog štaba sa Rusijom i o tome da li je on nastojao da tu istragu sabotira i time svoj položaj zloupotrijebio da bi „ometao pravdu”.

Iako Miler u opširnom dokumentu nije iznio optužnicu protiv Trampa ni u jednom od ova dva slučaja, nije ga ni oslobodio krivice, prebacivši time loptu sa pravnog na politički teren.

Dilema demokrata tim povodom je sasvim jasna. Oni impičment mogu da pokrenu i da optužnicu izglasaju u Predstavničkom domu gdje od početka ove godine imaju većinu, ali su svjesni da će u Senatu, u kome dominiraju republikanci, ona biti odbačena. To bi bio razlog da Tramp proglasi još jednu pobjedu, da sebe ponovo predstavi kao žrtvu političkog progona i time mobiliše svoje birače. I da na kraju, u novembru iduće godine, obezbijedi drugi predsjednički mandat.

To je preovlađujući scenario, ali treba imati u vidu da impičment može da potraje i do samog izbornog dana, da u Trampovim plakarima mogu da budu nađeni još neki kosturi, da bi demokrate mogle da se dokopaju njegovih poreskih prijava koje krije kao zmija noge, a ne bi bilo veliko iznenađenje ni ako se obezbijede novi dokazi za uvjerenje da Tramp svjesno podriva i same temelje američkog sistema.

Sve u svemu, dilema je da li se impičmenta više boje demokrate ili Tramp, i da li presudu o tome treba da donese Kongres ili birači.

Kinezi su još prije nekoliko godina konstatovali da „učitelji demokratije imaju probleme”. Koji se, pred očima cijelog svijeta, produbljuju.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---