-PIŠE: Čedomir Antić

U Beogradu je nedavno održan veliki politički zbor vladajućeg režima. Aleksandar Vučić, neprikosnoveni gospodar Srbije, želio je tom prilikom da pokaže kako narod stoji uz njega i njegovu vlast. Zvanični moto ovog političkog mitinga bilo je nacionalno jedinstvo srpskog naroda. Činilo se tada da je Srbija jedna ozbiljna država u kojoj vlada brine i o zagraničnim djelovima nacije. Budući da je na ovom klasičnom, partijskom i režimskom okupljanju – koje je okupilo građane u radni dan dovezene o državnom trošku u čak 2.000 autobusa – govorio i šef mađarske diplomatije, moglo se pomisliti da je Srbija odavno pošla stopama ove sve manje demokratske, ali prema pravima svoje nacije brižne države. O svemu ovome svjedočio je i govor predsjednika republike, koji je prvi, i bojim se poslednji put u karijeri pokušavao da govori kao državnik. Ako su predsjednici Srbije i Srpske pred stotinak hiljada napabirčenih građana i rekli šta žele, naše države nikada do sada nisu imale smislenu i koncipiranu dugoročnu politiku.

Politika Srbije, sve od njenog uspostavljanja kao narodne repubike, ili nije bila samostalna ili je u svojoj suštini bila reaktivna. Milošević je postupao prema navodima iz čuvene i zastarele „Plave knjige“, spiska žalbi koje komunističke vlasti SR Srbije krajem sedamdesetih godina nisu ni smjele da podnesu Brozovom režimu. Reagovao je zakašnelo i težio je da se država vrati korijenima Ustava iz 1963. godine, da svi uživamo u „povratku u zlatnu prošlost“, u Rankvićistan. Kada to nije uspjelo, državnu politiku usmjeravao je kao reakciju. Ustave je pisao uz inat opoziciji, po diktatu pametnijih Crnogoraca 1992., pod prinudom u Dejtonu. Njegovi razjedinjeni naslednici pod pritiskom Haga, Kosova i opšteg nezadovoljstva, uspijevali su da poboljšaju stvari samo na marginama. Današnja vlada pak upravlja Srbijom u skladu sa slabostima, interesima i hirovima pojedinaca i režima čiji bi poslanici i ministri, da nije istog tog predsjednika, vjerovatno i dalje većinom cijepali karte na autobskoj stanici nekog šumadijskog Dogsitija. Istorija će svakako zapamtiti i mudre Vučićeve riječi izgovorene u Vašingtonu 2012. godine: „Recite šta želite.“

Sve što SAD i EU žele (ali ne samo oni), a nije potpuno opasno za njegov režim, Vučić i izvršava. Kakva ozbiljna nacionalna politika u državi u kojoj su sudstvo i skupština svedeni na nivo poslušnika s kraja četrdesetih godina prošlog vijeka?! O sudstvu je takvu izjavu dao predsjednik Vrhovnog suda Srbije, o Skupštini je dovoljno da kažem kako već dvije godine suštinski ne raspravlja o državnom budžetu. Toga nije bilo ni u vrijeme komunizma. Kakva nacionalna politika, ako je najvažniji interes režima da pomogne politiku SR Njemačke u našoj zemlji i na Balkanu?

Nacionalnu politiku jedne države jasno vidite prema troškovima iz njenog budžeta. Mađarska je samo tokom 2018. krajeve AP Vojvodine naseljene Mađarima investirala 170 miliona eura. Hrvatska svake godine u projekte hrvatskog naroda u BiH investira šest puta više novca nego što Srbija uloži u sve projekte u srpskim zemljama i rasejanju. Đukanovićeva Crna Gora je iskoristila sukob NATO sa Ruskom Federacijom da sve svoje resurse usmjeri u pravcu asimilacije srpskog naroda u ovoj zemlji. Vučićev režim se srpskog naroda sjeti koliko i neki pustahija djece iz prvog braka – o prazniku ili na sastanku u službi socijalnog staranja. Pokaže ih ponekad Putinu ili „iz džepa“ izvadi koji milion prilikom posjete Hercegovini.

U nedavnom intervjuu Milo Đukanović se žali na pisanje tabloidnih režimskih medija o njemu. Kaže ne boli ga to, pisaće oni i drugačije o njemu. U pravu je. To je samo ventil – odjek narodnog jauka. Vučić preko takvog pisanja održava privid da je aktivan i zainteresovan. Opozicija mu, zbog zatvorenih medija i sve manjih sloboda, ne može adekvatno odgovoriti. Neki tamo novinarčić u službi karaskih feudalaca želio bi da srpska javnost ćutke podnosi decenije nasilja. Kaže Đukanović „niđe ne gori“ u odnosima Crne Gore i Srbije. Pa naravno da ne gori, kada je crnogorskom šovinističkom režimu najvažnije otvoreno pitanje isporučivanje Svetozara Marovića i da li je na utakmici „Budućnosti“ bila neka srpska zastava. Za to vrijeme Crna Gora je za srpski narod zavela režim sličan aparthejdu. Višestruko obespravljeni, Srbi su žrtve asimilacije, prosvjetnog i kulturnog zatiranja. Našu crkvu progone i ruše joj svetinje. Sunarodnike nam zatvaraju. Sugrađane izbacuju iz državljanstva. Ono što Đukanovićeve režimlije govore o Srbima, to o ustašama ne misli ni najnasilniji i najbezumniji „Zvazdin“ navijač. Srbija na to ćuti, nema čak ni protestne note kada dukljani (crnogorske ustaše) zabrane ulazak u državu jednom akademiku i trojici profesora univerziteta.

Srbija treba da želi samo ono što je drugima dato i što je, svojim građanima koji nisu Srbi, sama odavno omogućila. Da bi to postigla, ona mora radikalno da promijeni politiku. I ljude.

(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)

---