-Piše: Vuk Vuković

Usudimo se doživjeti Grad kao – veliki udes koji se već dogodio, tako da ono što od njega ostaje i što prolazimo jeste usporeni proces rasprskavanja, krik ubrzanja u kojem struji opšta dematerijalizacija raščlanjujući se na sastavne djelove... Arhitektura u razlivanju, saobraćaj u deliriju, to je, naprosto, sluđujuća građa Grada. Grad je neodvojiv od užitka kojeg isisavamo iz njegove nagromadane prekomjernosti, samodestruktivnog impulsa, uopšte haosa u koji se penetrira prepriječena, katastrofična energija čiji je transfer nasilno prekinut.

Nije moguće voljeti bez sintetičkog podsticaja, „liječiti“ se bez analitičnosti koja usmeno secira djetinjstvo. Naša su sjećanja ono što vještački usađujemo u sebe.

Grad se ne voli, već je tu da se sirovo iživi. U njemu je realnost svedena na kompresovani fleš, tehnološku mini epizodu koliko šizoidnu, toliko i uprazno ekstenzovanu.

Ludilo saobraćaja mnogo govori o – muškoj zatomljenosti... O volji za moć koja je, istina, lažna slika jedne fasadnosti iza koje strepi skrhana edipalizacija u malom... (Bijes automobila trebalo bi da predstavlja nekakav mitski lik!)

Uz Grad, uvijek već se misli horizont slave. Holivud: modeling na opijatima, jedne vječne mladosti koja neodoljivo privlači tragičnošću kojom zrači.

Kako se oduprijeti trendu koji sve investira u zlu kob, lošu karmu, nesrećnu svijest? Tu je i neizbježna stori o promašenoj porodici o kojoj govori, naposletku, svaki film. Saga o izgubljenim roditeljima, koji su slika Amerike koja se žrtvuje za svoju djecu!

Autoput noći: zvijer-mašina dolazi kao smrt... Trkajući se kroz nadraživu mjesečinu, sluđeni ljubavnici nestaju u pustinji; daleko, ukazuju se svijetla Grada, gdje je jutro pusto i sivo, nalikujući ulici bez reklama.

U tome i jeste magija: kroz Grad se može samo projuriti, ne i živjeti. Betonska spavaona sve bljuje spolja, na Ulicu, koja je isječak pakla. Ulica je nepogrešivi pokazatelj naše palosti, porijekla kojeg se ne možemo osloboditi, kao i krvi u kojoj teče metafizika trgovine, strast cjenkanja...

Tijelo, svakako, pripada izlogu, i to je Etjen Ažen savršeno razumio, zato su mu modeli i bili samo lutke. Nadubjedljiva plastičnost bez i najmanjeg akcenta, o tome sanja estetika nakon smrti umjetnosti. O baroku koji se uzdiže iz bazena! Oko njega, u sutonu, tijela na hemiji pokreću se raspomamljena elektronskim tonovima, što bez greške luče nasilni adrenalin, gladan perverzne akcije u kojoj će napokon biti materijalizovan poreknut fantazam. Nije li to ideologija pornografije: banalna seksualizacija istrošenog objekta?!

Filmski, modni, trgovinski, grad je, prevashodno, ratni... Mislili smo da je to trg gdje se razmjenjuje riječ, međutim – to je tačka u kojoj se rađa i razvija rat. Tako da, svaki će Grad dočekati sudbinu Damaska! Biće to metropola ugašenih prozora, po čijim će ulicama rasti nepokoriva trava, kroz koju će lutati postčernobiljske životinje, dvoglave, na protezi.

Pa ipak, u tome i jeste čar: prije nego nestanemo, pretvoriti se u karikature, gnusobe i ostatke jedne gozbe upriličene u čast totalne orgije...

---